Ruta 2: Kruna Crne Gore

Dužina: 521.51 km
Najviša tačka: 1954 m
Najniža tačka: 28 m
Ukupni uspon: 18676 m

GPS

Preko čudotvornog manastira do lijepog vraga na Sinjavini. Surfovanje po talasima Durmitora, i na najvišem asfaltu u Crnoj Gori. Do pukotine koja nas vraća u realnost i govori nam gdje nam je mjesto. Pad u modro jezero, prelazak preko dvije stotine metara visokog luka. Iz inata, na drugu stranu pukotine. Na kraju: upoznavanje sa rijekom koja će kasnije postati slavna I ovu rutu počinjemo sa raskrsnice kod hotela „Keto“ – ovog puta krećemo ka centru Podgorice i slijedeći putokaze ka Nikšiću, tako da izađemo na put E762.

Na početku 22. kilometra skrenućemo desno, u centar Danilovgrada. U centru se vrijedi zadržati i prošetati među starim fasadama, prije nego što nastavimo putem ka manastiru Ostrog.

Široki novi put do manastira se lagano penje i iznosi nas u vidike na dugu dolinu Zete (Bjelopavliće). Prolazimo usput par restorana, brzo stižemo do donjeg, većeg dijela manastira (crkva Svete Trojice iz 1824. godine i konak) i raskrsnice na kojoj se oštro desno skreće ka gornjem manastiru. Taj dio puta je strm (10%), vrlo uzan i sa prilično saobraćaja, pa „L“ i „M“ kampere treba svakako ostaviti ovdje (najbolje i najprimjerenije bi u stvari bilo ostaviti ovdje svako vozilo) te nastaviti pješice, 3 km dugom stazom kojom ćemo brzo stići do cilja.

Dvije male crkve gornjeg manastira Ostrog su okamenjeni stihovi uzidani u špiljama litice Ostroška greda, vrtoglavo visoko nad dolinom Zete. Manastir je u 17. vijeku osnovao Sveti Vasilije Ostroški, i do danas je ostao najcjenjenije mjesto hodočašća u Crnoj Gori a spada i u najposjećenije manastire na čitavom Balkanu. Ovdje se dolazi s nadom u čudotvorno izlječenje, pa nisu rijetki vjernici iz čitavog svijeta, hrišćani i muslimani – stoga očekujte gužvu na velikoj terasi sa koje se pruža nevjerovatan pogled. Dvije crkvice su oslikane freskama. U onoj koja je posvećena Vavedenju svete Bogorodice i u kojoj se nalaze i mošti Svetog Vasilija, freske su izrađene na stjenovitim zidovima. Veliki konak je mjesto u kome će mnogi ostati da prenoće. Ako vam je stalo da ovdje dočekate izlazak sunca a u konaku ne bude mjesta, možete da se pridružite onima koji će noć provesti na terasi.

Od rasksnice kod donjeg manastira krećemo nizbrdo. Put je i ovdje uzan (mada ne kao na usponu ka gornjem manastiru) i smjenjuju se dionice sa dobrim i lošim asfaltom. Lijeva ivica puta koja lebdi nad dubinom je neograđena, i mimiolaženje sa drugim vozilima traži vozačku rutinu. Tvrdi se da je put pod zaštitom sveca i da se na njemu ne dešavaju nezgode, ali oni koji su manje religiozni a više nervozni bolje će učiniti ako se vrate do Danilovgrada i odatle glavnim putem krenu ka Nikšiću.

Ostali će morati da savladaju i jedan kratak komad makadama (150 m). Na posljednjoj trećini spusta prolazimo veliki restoran i motel „Koliba“, a još restorana čeka u selu Bogetići, nadomak izlaska na magistralu ka Nikšiću.

Na istom mjestu u ovom selu je i odvajanje na stari put ka Danilovgradu – ljubitelji serpentina sa sjajnim pogledom bi trebalo da odvoje vrijeme za detur na tu stranu, i spuste se u dolinu preko Glave Zete do istoimenog motela.

Ponovo smo na magistrali E762, koja će nas brzo dovesti na zapadnu ivicu Nikšića. Ruta nas vodi kroz centar grada, pa na stari put ka Šavniku (R5).

Uspon ovim putem je doživljaj za sebe. Uzan i krivudav, vodi nas u izvanredno lijepe predjele Lukova, Ivanja i Krnova, iz kojih polako izrasta veličanstveni Durmitor. Vozila su rijetka, pa ćemo imati vremena da uživamo u pejzažu koji nam put donosi i stavlja na dlan. Otvoreni, zatalasani predjeli oivičeni čupercima šuma ili stijenama okolnih vrhova – to je naša gozba na meniju za ovu dionicu. Kolovoz je prolazan i za „L“ kampere, ali će njihovi vozači povremeno morati da voze lagano i pažljivo. Ne radi se o opasnim mjestima, u pitanju je samo manevrisanje u krivinama.

Na početku 86. km od starta se desno skreće za ski-centar Vučje (smještaj, biciklizam, sportski tereni, rafting i druge aktivnosti u prirodi).

Na sredini 98. km prolazimo raskrsnicu na kojoj s lijeva dolazi novi put za Šavnik. Kasnije ćemo se vratiti ovamo i krenuti na tu stranu ka Plužinama, a sada nastavljamo desno, ka Šavniku. Uskoro prolazimo šarmantni restorančić „Naše selo“ i 4 km dalje etno-selo „Čvorovići“.

Do Šavnika, skrivenog duboko u velikom planinskom lijevku kojim teče rječica Bukovica, treba još proći serpentine na spustu dugom oko 5 km. Maksimalni nagib je oko 9% ali je put dovoljno širok i dobar za laganu vožnju.

U centru Šavnika (113 km) su motel i par prodavnica, a za lijepi mali trg iznad rijeke koji je odlično mjesto za doručak ili ručak “iz kese“, treba sići (pješice) stotinjak metara sa glavnog puta.

Na suprotnom kraju Šavnika je rakrsnica na kojoj se desno skreće na stari put za Žabljak (naša ruta). No ovdje ćemo najprije produžiti pravo, na novi put ka Žabljaku i kratki dio do kanjona Nevidio. Samo 3 km dalje skrenućemo lijevo, i par stotina metara dalje obreti se kod restorana „Jatak“ (u kome nude i prenoćište u malim bungalovima sa strujom i kupatilom, rasutim po livadi) i etno-selu „Nevidio“ (naselje sa komfornim brvnarama, restoran). Ovdje treba ostaviti kamper (motociklisti i automobili mogu da nastave) i putićem još kilometar do ulaza u kanjon.

Nevidio je dug oko 3 km, dubok – i toliko uzan da bi se na nekim mjestima mogao preskočiti. Kaže se da je i posljednji osvojeni kanjon u Evropi (prvi prolazak se desio šezdesetih godina prolog vijeka) i ovo nevjerovatno mjesto je vrijedno svakog trenutka vremena i svakog truda bismo uložili u prolazak kroz njega. Međutim, za ovo nam je potreban vodič i oprema (ronilačko odijelo, zbog hladne vode u kojoj treba provesti dosta vremena). O svemu se možemo raspitati u etno-selu, a mimo toga, možemo se putem popeti do mostića nad početkom kanjona, zarad pogleda odozgo.

Asfalt vodi i dalje u pravcu sela Duži i ka Plužinama, ali taj vrlo lijepi put nažalost ostaje van naše rute jer kasnije sadrži i vrlo dugu makadamsku dionicu. No, onima sa vozilima koja se „ne plaše“ takvog kolovoza svakako preporučujemo da nastave tuda – u „tunelskoj“ raskrsnici iza Plužina će se ponovo spojiti sa rutom.

Vraćamo se u Šavnik i na ranije pomenutoj raskrsnici skrećemo uzbrdo na stari put ka Žabljaku. Oko 3 km dalje je mjesto na kome se desno odvaja put za Boan – tamo ćemo krenuti na kraju naše rute, ali taj trenutak je još daleko. Sada nastavljamo pravo i počinjemo novu uživanja u idiličnim prizorma, u livadama i pašnjacima koji golicaju oko zelenom bojom i šarenilom trava i cvijeća.

Prolazimo selo Mljetičak (134 km) koje je jedno od onih mjesta u kojima treba zastati. Na prvi pogled se ovdje pored spomenika slavnoj bici iz turskog doba nema vidjeti bogzna šta, ali tu je lokalna prodavnica-kafanica u kojoj se može lijepo predahnuti i udahnuti svježi dah sa Durmitora. Spokoj, osjećaj da smo daleko od svih briga, nedoumica i problema svijeta – atmosfera za peticu.

Izašavši na plato planine Sinjajevine, čarobne sestre Durmitora, stižemo na mjesto sa divnim pogledom na pregršt, na kome treba i da skrenemo desno, ka obližnjem (a ipak skrivenom) Vražjem jezeru i selu Njegovuđa. Put do tamo je za „L“ kampere malo tijesan ali je prolazan. (Vozila su vrlo rijetka, pa nećemo morati mnogo da se mimolilazimo sa drugima).

Vražje jezero je nedaleko od raskrsnice – mali tirkizni dragulj koji ćuti na širokom, otvorenom dlanu Sinjavine. Na livadi koja lagano curi ka vodi, treba tihovati neko vrijeme.

Manje od kilometra daleko je brast-blizanac, Riblje jezero. Lijevo od puta na sjevernom uglu jezera je drevno groblje (ovdje se kaže „grčko groblje“) sa zanimljivim stećcima.

Prekrasni predio iza su Bare Žugića. Nema toga ko ovdje neće više puta zastati, da se osvrće i okreće jureći sopstveni pobjegli pogled, jer je ovo jedan od najlepših pejzaža u Crnoj Gori.

Niz obronke šume planine Kučajevice brzo se spuštamo do Njegovuđe. Tu se (161 km) nalazi mjesto na kome će desno, na detur ka 3,5 km udaljenom Zminičkom jezeru, skrenuti svi osim možda vozača „L“ kampera. Put je uzan (min. 3m) i talasa se preko niskih brda, a na jednoj kratkoj nizbrdici (70 m) nagib je 11%. Do jezera ćemo prvo proći uzanom slikovitom dolinom između Šarigore i sjeverne strane Kučajevice, sve idući rubom divne šume zlatnog bora. Jezero je usamljena, izgubljena, tajna ljepota koja blista među strukovima trske i zelenim dlanovima lokvanja.

Sa jezera se vraćamo u Njegovuđu, izlazimo na put koji iz kanjona Tare vodi na Žabljak (R5), i uskoro stižemo u “prestonicu“ Durmitora.

U Žabljaku (ili njegovoj okolini) se može ostati danima, planinareći, šetajući se oko Crnog jezera ili se (za one koji se ne boje hladne vode) kupajući u njemu, pa bi se o ovom mjestašcu mogla napisati knjiga pristojne veličine (što su drugi i uradili – više puta).

Mi ćemo se stoga skoncentrisati na našu rutu: nadomak centra Žabljaka srećemo desno, na detur do sela Mala Crna Gora i kanjona Sušice. Ovo nije iskustvo za „L“ kampere jer su putevi uzani a nagibi znatni. „M“ kamperi mogu da krenu, ali vozači ponovo treba da budu spremni na pažljivu vožnju.

Put nas iz Žabljaka vodi na zapad, predjelom zvanim ne bez razloga Pitomine – zavodljiva ljepota livada ovdje je posebno istaknuta surovim obrisima Međeda, gromade koja se diže nad Crnim jezerom.

Četiri km od centra Žabljaka je skretanje (desno) za vidikovac Ćurevac sa koga se pruža pogled u kanjon Tare, a mi ćemo produžiti lijevo i kroz gustu četinarsku šumu početi ozbiljni uspon ka restoranu „Momčlilov grad“ i vrhu Štuoc. Put krivuda i brekće uzbrdo, asfalt je uzan – a pogledi široki i veličanstveni.

Ka restoranu se skreće desno na 8 km od Žabljaka i posle stotinjak metara stiže se na parking iza koga se širi kameno zdanje i terasa sa izvanrednim pogledom. Pored je i krajnja stanica skijaške žičare. Nazad na put koji se i dalje penje, ali blago, do prevoja ispod Štuoca. Nadmorska visina je 1952 m – najviša tačka na koju u Crnoj Gori možete da se stigne nekim asfaltnim putem. A cijela dionica od Momčilovog grada do Male Crne Gore je jedna od najljepših u Crnoj Gori.

Malo ispred prevoja je par tačaka sa kojih se pruža najbolji pogled u kanjon Tare. Put je pust pa možemo zastati da se divimo i uživamo, prije nego što krenemo u strm (do 11%) spust kroz četinarsku šumu. Prije nego što zađemo u nju, otvara se pogled na planine na zapadu Durmitora: najprije na zatalasanu, izrovanu ljepotu Pivske planine, a onda i na udaljene, veličanstvene, oštre siluete Bioča, Maglića i Volujka, na granici sa Bosnom.

Do odvajanja puta za Malu Crnu Goru stižemo preko zaravni pune talasa, po kojima put skakuće kao po toboganu u nekom zabavnom parku. Posebno će ovdje biti oduževljeni motociklisti, ali ne treba da smetnu sa uma da, iako saobraćaja ovdje praktično nema, neko vozilo se ipak svakog časa može pojaviti iz nepregledne krivine. Možda sa druge strane nailazi neki drugi putnik na dva točka, koji je toliko ushićen da je zaboravio da gleda pred sebe?

U samo seoce nećemo (mada će oni koji vole da istražuju i tu naći mnogo toga zanimljivog), već nastavljamo lijevo i nizbrdo, ka kanjonu Sušice. No kako je asfalt odavde minimalno širok samo 2,5 m, raskrsnica je vjerovatno najdalja tačka za „M“ kampere.

Krajnja tačka za ostale (?) je 2 km dalje, na mjestu na kome se desno odvaja makadam koji vodi u kanjon, dok asfalt produžava još malo više od kilometra, do nedalekog katuna Ograde kolibe.

Desno od raskrsnice pješice možemo otići do stotinjak metara udaljenog mjesta među borovima sa koga se pruža pogled u veličanstveni, divlji kanjon Sušice. (Oprezno: ivica litice!)

Još nešto se može vidjeti sa ovog mjesta: na suprotnom zidu kanjona s mukom se uspinje nit makadama, ka ivici koja je kao nožem odsječena. To je put ka selu Nedajno, divna mogućnost za one za robusnijim vozilima da nastave ovaj naš krug.

Ta kombinacija izgleda ovako: najprije 5 km spusta do dna kanjona (nagibi do 11%, u većem dijelu loš – rastresit – makadam). Jedan uzan komad dug par stotina metara (na mjestu na kome često radi klizište). Na dnu kanjona su planinarski dom u kome se može prenoćiti, i plahovito jezerce koje se ljeti krije u visokoj, svilenoj, tamnozelenoj travi, a vraća se u zimu i proljeće. Odatle slijedi uspon od 6 km sličnim makadamom (ipak malo boljim, bez klizišta i sa nagibom do 10%), do početka asfalta u Nedajnu. Stanje puta zavisi od toga u kom trenutku naiđemo – kad je svježe popravljen (što se obično dešava bar jednom godišnje) njime se može proći čak i standardnim putničkim automobilom. I ako vozač nije standardan – to jest ako spada u one koji se, jureći za ljepotom i doživljajem, ne ustežu od natjerivanja svog četvorotočkaša na slabije puteve.

U svakom slučaju, oni koji prođu na drugu stranu imaće bogatu nagradu – fantastični prizori u kanjonu, na najljepši način zaokružena avantura, ponos zbog pobjede nad ovom velikom pukotinom… Ostali će se vratiti nazad (nikako nije loše još jednom uživati u predivnom putu ka Žabljaku) i na drugu stranu kanjona, do koje bi se skoro moglo dobaciti kamenom iz praćke, vjerovatno stići tek narednog dana. I eto nas ponovo u centru Žabljaka. Još jednom: ovdje se treba zadržati par dana, posjetiti Crno, i bar još Zminje jezero, popeti se žičarom na Savin kuk…

A kad jednom krenemo dalje, dohvatićemo se za kratko novog puta ka Šavniku. Na 2 km od centra skrenućemo sa njega desno, na stari put ka Motičkom gaju i žičari „Savin kuk“. U blizini ove raskrsnice se nalaze auto-kampovi „Kod Boće“ i „Razvršje“.

Na 7 km od centra Žabljaka je raskrsnica na kojoj „L“ kamperi treba da skrenu lijevo, na novi put ka Šavniku i Nikšiću koji će ih potom izvesti na put Nikšić – Plužine. Odmah iza Plužina, na „tunelskoj“ raskrsnici spojiće se ponovo sa rutom.

Za „M“ kampere važi što i za put ka Maloj Crnoj Gori: prolaz je moguć (pa i nešto lakši) uz pažljivu i strpljivu vožnju. Naravno, i svi ostali će ovdje nastaviti pravo, i tako početi drugi južni dio kruga oko krune Durmitora.

Treba očekivati sasvim drugačije pejzaže nego na sjevernom dijelu kruga: ovdje sve liči na kamenite djelove Anda, sa neobičnim perspektivama, i marsovske pejzaže u dugim ili dolovima uramljenim čudnim krševima.

Oko 500 m iza raskrsnice prolazimo kamp sa bungalovima, put je odavde širok oko 4 m. Prolazimo ispod upečatljive, ogromne kupe vrha Stožina koja štrči nad svim ostalim i predstavlja zaštitni znak Pošćenske doline, čiji se kameni haos otvara pred nama.

Put je usječen u strme strane Lomnog dola i Uvite grede, i na njemu ćemo imati osjećaj da smo muva koja puzi po zidu – perspektive su ovdje među najboljima u Crnoj Gori. Polako se penjemo ka prevoju Sedlo (8%), prolazeći konobu „Lomni do“ (koja služi uglavnom tome da pokvari atmosferu ovog jedinstvenog mjesta) i izvor Studenac.

Prevoj je na visini od 1895 mnv, i ponovo je granica dva svijeta – sa one druge strane se put spušta (8%) u grandiozni cirk Dobrog dola. Tu je i odmorište sa dovoljno prostora za parkiranje, sa koga se odvaja planinarska staza ka Škrčkom jezeru i Bobotovom kuku, najvišem vrhu Durmitora (2523 m).

Očekuje nas još dosta goredoliranja predjelima čudesnog, popnekad vanzemaljskog izgleda. Proći ćemo i mjesta sa kojih se dobro vide poludjeli, u vertikalu izvrnuti slojevi stijena na Prutašu i Šarenim pasovima, podijeljeni prugama trave, prije nego što stignemo na raskrsnicu u Pišču na kojoj ćemo se uputiti lijevo, divnom prečicom ka putu Trsa – Plužine. Na zadnjem, kratkom dijelu prečice spust iznosi 10-12%.

Put ka Plužinama spušta nas iz visina ka nestvarno modrom Pivskom jezeru koje će nam se ipak samo nekoliko puta pokazati dok se sasvim ne približimo. Malo prije izlaska na put E762 koji vodi od Plužina ka Šćepan Polju, prolazimo „tunelsku“ raskrsnicu koju smo već par puta pominjali: to čudno mjesto u kratkom tunelu čiji su zidovi živa stijena, i koji ima dva izlaza: lijevo se odlazi ka selu Duži (odakle su od kanjona Nevidio mogli stići oni koji su krenuli putem sa mostića iznad kanjona) a desno ka putu uz jezero.

Izlazak na put E762 je daleko samo 300 m, i nalazi se na izlazu iz sljedećeg kratkog tunela. Plužine su lijevo, ali mi ćemo skrenuti desno, da proputujemo uz jezero i da još jednom zaigramo vrtoglavo kolo sa Durmitorom.

Dionica pred nama naravno obiluje lijepim vidicima, ali ima i dosta (kratkih) tunela. Proći ćemo i jedno mjesto na kome se može zaustaviti i parkirati, a iza počinje najatraktivniji dio kanjona Pive: strane se dramatično približavaju jedna drugoj.

Uskoro stižemo i do brane hidrocentrale Mratinje, građene od 1969. do 1976. godine. Put nas vodi preko nje, i teško je odoljeti da se ne zastane i pogleda sa ograde na „suvu“ stranu na kojoj zjapi ponor dubok 220 metara, ukrašen na dnu svilenom trakom Pive. No, uz branu nema zgodnog mjesta za zaustavljanje pa je svaka pauza trka sa vremenom: treba nešto vidjeti prije nego što osoblje iz nedaleke kućice počne da nas upozorava da krenemo dalje. Međutim, iza raskrsnice odmah na drugoj strani brane (lijevo se odvaja put ka selu Mratinje) i krakog tunela, desno postoji proširenje na kome se može parkirati pa pješice vratiti nazad.

Par km iza brane prelazimo na drugu stranu kanjona malim uzanim mostom koji je opet iskušenje za strasne lovce na nezaboravne momente. Nažalost, ni ovdje nema mjesta za zaustavljanje, put sa obje strane pravi krivinu, na našoj strani još i izlazi iz kratkog tunela…

Nešto više od 3 km iza mosta je naredno odmorište na kome postoji i jak izvor odlične i hladne vode, a malo dalje – lijevo među drvećem – je sjenica sa velikim stolom i klupama.

Nakon 24 km od izlaska na put uz Pivu, stižemo do graničnog prelaza u Šćepan Polju. Nedaleko je značajno mjesto, na kome se vjenčavaju Piva i Tara. Tu su i restoran, lokalni rafting klub. Tristotinak metara dalje, pred samim prelazom u Bosnu, je raskrsnica na kojoj ćemo nastaviti pravo, uzanim asfaltnim putem ka Crkvinama.

Ponovo se penjemo u skute Durmitora (malo osjetljiviji poduhvat za „L“ kampere, ali ostvariv) i u predjele nove ljepote. Nagib je do 9%.

U zabačenom seocu Rudine nalazi se spomen-dom posvećen Igmanskom maršu, koji je međutim svježe renoviran i dopunjen smještajnim mogućnostima na nivou odličnog planinarskog doma, a mogu se iznajmiti i mauntin bicikli.

Malo iznad ovog sela nailazimo na upadljiv putokaz koji nas zove da skrenemo u obližnje eko-selo „Jugoslavija“. I vrijedi svratiti: niz novih lijepih bungalova-brvnara i odlična hrana u restoranu dovoljan su razlog za to. I ovdje se mogu iznajmiti bicikli.

Kroz divnu pučinu kamenitih i zelenih talasa, na kojoj bi se teško moglo snaći da nije puta koji pouzdano vodi dalje, čas se penjemo a čas spuštamo, dok ne stignemo na raskrsnicu nadomak sela Trsa i usred guste šume predjela zvanog Milogora. Ovdje ćemo najprije skrenuti lijevo – da naplatimo dug kanjonu Sušice i stignemo do sela Nedajno. Do tamo ima oko 5 km, podjednako lijepe vožnje po velikim i zabavnim „hupserima“.

Asfalt prestaje u centru sela, ali možemo da nastavimo – najbolje pješice, da se noge lijepo protegnu – dobrim makadamom još 900 m, do izvanrednog vidikovca iznad sela. Odatle ćemo lijepo vidjeti udaljeno stjecište kanjona Sušice i Tare, fantastične, ogromne zidove koji padaju u ponor Sušice – i blisku, koliko rukom da se dodirne, površ na strani Male Crne Gore, od koje nas međutim ponovo odvaja moćna dubina.

Nazad na raskrsnicu na Milogori, i brzo ćemo stići u Trsu. Par kafana-restorana, etno selo Milogora (maleni bingalovi po pristušačnim cenama) – dovoljno za predah na ovom visokom mjestu, sa izvrsnom atmosferom.

A onda nizbrdo, na 11 km dug spust ka „tunelskoj“ raskrsnici i putu uz jezero. Malo čudna petlja, zar ne? Ali priznaćete, vrijedjelo je?

Ovog puta na putu uz jezero skrećemo lijevo, i odmah prelazimo preko divnog mosta ka Plužinama. Na drugoj strani mosta je lijp vidikovac sa prostorom za parkiranje.

U Plužinama se može lijepo prošetati do jezera (ko ima volje, može da vozi krugom oko dijela jezera u blizini varoši (što je ipak samo za manja vozila). U blizini jezera je i „Konoba Sočica“, čije ime ne kaže dovoljno o tom mjestu: prostor za parkiranje, novi drveni bungalovi, dobar restoran, puno mira i lijep jutarnji pogled.

Od Plužina se put mirno penje (7%) ka 3 km udaljenom prevoju, ali je kolovoz u slabijem stanju. (Radovi su u toku, pa treba očekivati da ova dionica uskoro bude vrlo dobrog kvaliteta.)

A nepunih 8 km od Plužina, desno se odvaja put ka 400 m udaljenom Pivskom manastiru (16. vijek). Najveći je pravoslavni manastir sagrađen u ovim krajevima tokom otomanske okupacije. Plijeni načinom na koji je srastao u okvir okolnog pejzaža – gorkog, zabrinutog, takvog da i danas jasno govori o teškim danima nastanka manastira i o izboru graditelja – njihovoj želji da mjesto bude mimo svijeta, skriveno od turskih očiju.

Nadomak Nikšića, eto nas na raskrsnici sa koje lijevo kreće taj novi put za Šavnik sa kojim smo se već nekoliko puta sreli. Pa da krenemo sada od početka njime, u novu zanimljivu petljicu preko Šavnika. Lagani uspon ljubazno nas dovodi do poznate nam raskrsnice u Mekim dolima, a i ostatak puta ka Šavniku nam je poznat – eto prilike da pokupimo komade ljepote koje prvi put nismo primijetili. I dio do skretanja za Boan smo već prošli, ali odatle nas čekaju novi predjeli: produžićemo desno, na spust upravo ka Boanu.

Nagib je maksimalno 9% a put je sa slabim saobraćajem i prijatan za vožnju. Vodi nas obodom kanjona Bukovice i nudi par lijepih vidikovaca, ali i dosta šumskog mira.

Boan je malo mjesto. Toliko malo da je usred raskrsnice u centru, na kojoj se lijevo odvaja put ka Bukovici (i odatle ka Žabljaku), morala da bude postavljena bandera. Ovu lokalnu znamenitost treba imati na umu, pogotovo ako se desi da ovuda prolazimo po mraku.

Iza Boana prolazimo kroz kanjončić rijeke Tušinje pa se penjemo na malenu planinu Semolj. Vozimo romantičnim putem kroz lijepu šumu, pa neće smetati najveći nagib od 10%, i to što se ubrzo nakon početka uspona kolovoz sužava na 4 m. (Vozila ovdje ionako nisu česta.)

Sa prevoja (1570 m) kreće nizbrdica – u početku do 10%, a kasnije nešto blaža. Padamo u uzanu, duboku i dugu dolinu u kojoj polako sazrijeva mlada i stidljiva Morača – ko bi rekao da je to ista ona neman koja je malo dalje nemilosrdno ošinula stijenje, i isklesala čudesne Platije?

Naravno da nećemo ni ovdje ostati bez lijepih pogleda (nažalost, na najboljoj tački, 2 km od prevoja, nema mjesta za zaustavljanje). Na 4 km od prevoja kolovoz se vraća na normalnu širinu. U selu Dragovića Polje, 12,6 km od prevoja, prolazimo zanimljivi restoran „Uskočki čardak“ – možda u njega svraća i rijeka, jer je eto malo posle restorana već bujna, i kreće da ispuni svoju sudbinu. Počinje da kopa kanjon i stijenje se diže svuda oko nas, no ovaj dio mnogo manje putnika zna: tek kad se Morača nekoliko kilometara dalje, u Mioskoj, „uključi“ na magistralu ka Podgorici, priznaće svijet koji tuda juri ime „kanjon Morače“ – ovo što je rijeka prije toga inkognito bušila, znojeći se i šumeći u svom ljutom naporu, ostaje slabo priznato.

Uglavnom, eto nas na raskrnici koja nas izvodi na put E65/E80. Dio do Podgorice je jednostavan (i nesrazmjerno atraktivan), a opisan je u u ruti 1.

Ostavite komentar

PEDALAJ.ME