Ruta 1: Tajne sjeveroistoka

Dužina: 620.82 km
Najviša tačka: 1566 m
Najniža tačka: 47 m
Ukupni uspon: 16804 m

GPS

U potrazi za tragovima Orijenta, pokraj najvišeg evropskog mosta pa kroz najdublji kanjon u Evropi, u njedra komprimovanih Alpa pa okrajak Mongolije. Koliko putovanja je potrebno za ovo? Samo jedno…

Ova kružna ruta duga 620 km počinje i završava se u Podgorici, na prostranoj raskrsnici kod hotela „Keto“.

Uključujemo se odmah na put E65/E80 i krećemo njime ka Kolašinu. Na 11. kilometru skrenućemo desno preko mostića, na nov asfalt u pravcu Bioča (put R19). Na raskrsnici su kafe i mala prodavnica, a par stotina metara prije raskrsnice je restoran sa lijepom terasom u hladu loze i dobrim pogledom na rijeku Moraču i na nedaleko ušće Male rijeke. Iako nismo mnogo odmakli na našem putu, nije loše provesti neko vrijeme tu, pogotovo ako je rano jutro i krenuli smo u žurbi i bez kafe. Osim toga, ovo nam je jedina prilika da se upoznamo sa Malom rijekom: iako ćemo je dugo pratiti, vrlo brzo ćemo je ostaviti da šapuće u njenom kanjonu i uspeti se na vrhove njegovih vrleti.

Na putu nema mnogo saobraćaja a uspon nije previše zahtjevan, pa brzo stižemo na izmak 15. kilometra i u blizini spomenika u selu Potkrš nailazimo na lakat-krivinu od koje počinje dionica sa lošim asfaltom (zakrpe, neravno, ali ne drastično). No, ovdje se takođe odvaja (pravo ispred nas) i makadam ka kilometar i po udaljenom mostu preko Male rijeke. Rijeka jeste malena, ali je krunisana željezničkim mostom koji se ne bi postidio ni na Misisipiju – na drugu stranu kanjona preskače na nevjerovatnih 200 metara iznad tanke žile vode dolje u dubini, i tako je najviši u Evropi. Dug je 500 m, a građen od 1973. do 1976. godine – zasađen ovdje da prkosi bijesu vjetrova koji udaraju o kanjonske strane. Belgijanac Cedric Dumont je bio prvi čovjek koji je izveo base jump sa njega (2008. godine). Mi ne moramo da skačemo, ali zaista vrijedi odšetati do mosta slikovitim putem. (Motocikli mogu da prođu njime, a uz sporu vožnju i strpljenje do mosta se može i automobilom – ako vozač ne bude obeshrabren lošim makadamom na prvoj polovini. Inače je put ravan i bez „ludovanja“ se primiče mostu.)

Tri kilometra dalje počinje dionica sa koje se pruža najbolji pogled na most i kanjon. Oko 20. km je proširenje na putu na kome se mogu parkirati dva automobila, a par stotina metara dalje najljepši vidik – no na ovom mjestu nema prostora za zaustavljanje.

Polako odmičemo od kanjona, dok se smjenjuju dionice sa dobrim i lošim asfaltom. Konačno od Lijeve Rijeke (41,6km) počinje nov asfalt. Samo malo dalje je prevoj (1090m) na kome se nalazi lokalna ugostiteljska ponuda, Žarova kafana. Nije luksuzna, nije ni velika – ali je dobro pozicionirana na ovom pustom mjestu.

Lagano se spuštamo ka Mateševu, gdje ćemo na raskrsnici u centru sela skrenuti desno, ka Andrijevici. Sada nas očekuje uspon na Trešnjevik, osrednjim i povremeno lošim asfaltom. Usput se otvaraju divni vidici na bliske i veličanstvene Komove, ali nažalost na najboljim mjestima nema prostora za parkiranje. Saobraćaj na putu je veoma slab, ali ako želimo da fotografišemo ili uživamo u pejzažu, treba da izaberemo neko pregledno mjesto na putu.

I na prevoju Trešnjevik se šepuri kafana („Savova kafana“) kod koje treba da skrenemo lijevo ka Andrijevici. No, desno se odvaja uzani asfalt ka eko-katunu Štavna (4,2km). Put nije za široke kampere, ali ostali mogu lako stići do tamo – poduhvat vrijedan vremena i truda jer je katun smješten u sjajnom pejzažu nadomak litica Komova, pa se ljubiteljima pješačenja i planinarenja lako može desiti da tamo ostanu „zarobljeni“ par dana.

Na spustu sa prevoja ka Andrijevici vodi pristojan asfalt, koji će nam isto tako pristojno ponuditi još malo finih pogleda na Komove. Na početku spusta prolazimo i jednu lijepu dionicu kroz šumu. Najveći nagib na spustu je 9%. Od Andrijevice do Plava se krećemo magistralnim putem R9, iznad koga se desno uzdiže moćna gromada Visitora.

Pred ulaskom u Plav (119,5 km) je važna raskrsnica na kojoj ćemo skrenuti desno, ka Gusinju (dakle ne ulazimo u Plav – tek kasnije ćemo se, zatvarajući krug oko Plavskog jezera, vratiti ovdje iz centra tog mjesta). Očekuje nas lijepa i mirna dionica uz jezero, uramljeno s desne strane Visitorom a sa lijeve Kofiljačom i prvim krševima Prokletija.

U Gusinju vrijedi napraviti pauzu zbog lokalnog bureka i kolača, koji nesumnjivo spadaju u prirodne ljepote ovog kraja. A onda krećemo u posjetu srcu crnogorskog dijela Prokletija, planina u koje je – opet prema dobrom crnogorskom običaju – spakovano skoro sve što imaju i Alpi.

No prva posjeta – dolini Grbaja – zbog uzanog puta i par kratkih ali vrlo strmih uspona (do 11%) nije za L kampere (S kamperi uz malo potrebne vozačke rutine mogu da prođu, a još manja vozila bez problema). Put vodi pored katoličke crkve na izlasku iz Gusinje i potom kroz divnu dolinu nad kojom sjedi kruna visokih stjenovitih vrhova – kontrast zelenila oko nas i litica koje streme ka oblacima ne obraćajući se zemnim stvarima, je i uzbudljiv i neodoljivo lijep.

Krajnja tačka do koje možemo na točkovima je Eko katun Grbaje (dobar i uzbudljiv smještaj u drvenim brvnarama, restoran), iza koga zjapi epicentar ogromnog, veličanstvenog lonca koji su lednici nekad davno usjekli u divljem kamenu. Ima se osjećaj da se ovdje o svakoj riječi mora voditi računa, jer što se odvoji sa ustiju više ne pripada onome ko govori – izgleda kao da će sve biti usisano, pa pojačano i izbačeno u visinu ovim nevjerovatnim prostorom, koji šiba ne samo oči nego i ostala čula; zato ga se ne možemo otresti i kad ga ne gledamo. Lijep i strašan, zanosan a istovremeno prijeteći, pakleni haos kamena koji ukida sve strane svijeta i ostavlja samo komad neosjetljivog neba – to je grotlo Grbaje. Po povratku u Gusinje nastavićemo krug oko jezera vozeći u pravcu juga do izlaska iz varošice (put za Vusanje). Iza zadnjih kuća (144,4km) je raskrsnica na kojoj ćemo najprije skrenuti na detur ka Alipašinim izvorima i vodopadu Grlje.

Skretanje ka izvorima je kilometar dalje – idemo desno i posle petstotinak metara stižemo do zanimljivog prostora pod liticom Kačanika, prekrivenog širokom, plitkom, mirnom vodom. Izvora na nešto više od kilometra ima tridesetak – većina potajno radi na dnu vodenog ogledala, hraneći ga i samo ponekad mreškajući.

Nazad na prethodnu raskrsnicu, pa nastavljamo do Vusanja. Put do tamo je uzak (najmanja širina je 3m) i na njemu postoji kratak uspon (100m) nagiba 11%, ali autobusi sa planinarima stižu do sela pa ni vozači L kampera ne bi trebalo lako da odustanu od vožnje do tamo. Nagrada je nova sjajna dolina – uzana i ponovo liticama uramljena Ropojana. A na kraju asfalta, malo iza centra sela (gdje je najbolje ostaviti kamper), nalazi se i duboki lijevak potpuno sakriven u pašnjaku; u njega skače rječica Grlja, prije toga mirna a u padu bijesna i razvikana.

Nazad na put oko jezera: i on je tijesan, i mada je saobraćaja malo, susreti sa rijetkim vozilima zahtijevaju strpljenje i manevrisanje kako bismo se mimoišli. Za uzvrat ćemo dobiti još ljepšu atmosferu i vidike od onih sa suprotne strane jezera. Prolazimo kroz nisku malih sela, i u svakom zavirujemo u živote lokalnih ljudi – njihov spori ritam je najbolji recept i za nas, dok ne stignemo na širi asfalt u Plavu. (Za one koji ipak odluče da je put previše uzak i krivudav za njihovo vozilo, postoji mogućnost da na 160,4km skrenu lijevo, na novi asfalt koji kroz zanimljivi plavni teren vodi na drugu stranu jezera.) Nadomak Plava, na početku 165. kilometra, lijevo se odvaja prilaz za obližnje etno-selo Komnenovo. Veliki prostor na obali jezera lijepo je uređen i „posejan“ brvnarama sa sobama za smještaj, restoranom i divnom terasom koja poklanja pogled na vodu i Visitor (posebno je lijepo biti tamo u sunčano jutro, kad se bijeli kaput magle još uvijek vije nad jezerom).

Plav je varošica po kojoj se može lijepo prošetati prije nego što nastavimo do ranije pominjane raskrsnice na kojoj završavamo krug oko jezera. Nekoliko stotina metara prije nje se sa lijeve strane nalazi kamp „Lakeviews“. Prvenstveno je namijenjen gostima sa šatorima, ima i nekoliko soba – no postoji dovoljno mjesta za parkiranje bar jednog kampera a domaćini su ljubazni. Vraćamo se u Andrijevicu, odakle ćemo sada putem R2 produžiti ka Beranama. U toj varošici vrijedi posjetiti manastir Đurđevi stupovi, a oni koji imaju vremena i volje mogu da istraže slikoviti put koji vodi na zapad, preko sela Lubnice i ka planini Bjelasici.

Mi ćemo, međutim, magistralnim putem E80/E65 krenuti na istok, ka Rožajama. Ova prijatna varošica je posljednje veće naselje na putu ka Srbiji, a nalazi se na jednom od drevnih karavanskih koridora i uz legendarnu rijeku Ibar, pa ima zanimljivu istoriju. A i mimo toga, pješačka zona u centru je zgodna prilika da se protegnu noge. Manja vozila iz centra mogu da nastave lijevo preko mostića iznad Ibra i tako naprave fin krug po mjestu („S“ kamperima će uličice na toj strani biti tijesne), ali L kamperi treba da se okrenu nazad i vrate istim putem do izlaska iz Rožaja.

Vraćamo se oko 8km u smjeru Berana, dok ne stignemo na neupadljivu raskrsnicu u selu Kalače na kojoj se nalazi restoran „Venecija“ (247,4km). Prije toga prolazimo eko-etno objekat „Zeleni raj“ u kome bi se moglo naći mjesta za parkiranje kampera, ukoliko se za time ukaže potreba. Na raskrsnici u Kalačama desno se odvaja put koji će nas preko prevoja Turjak i sela Petnjica odvesti do iza Berana, na put ka Bijelom Polju. Ali zbog uskog (min 3,5m) i krivudavog kolovoza na strmom početnom dijelu (uspon) on nije pogodan za L kampere – za ova vozila je bolje da nastave glavnim putem do Bijelog Polja, gdje će se ponovo spojiti sa rutom.

Uspon posle početnog strmijeg dijela brzo postaje blaži, a put širi (4m). Asfalt je pristojnog kvaliteta, samo na pojedinim mjestima gori (zakrpe). Otvoreni, pitomi i idilični predio u kome cvjetaju fini vidici ustupa mjesto lijepoj četinarskoj šumi, kojom ćemo onda dosta dugo prolaziti. Na prevoj stižemo posle oko 7km (na 254 km od početka rute). I dalje ćemo lagano i sa zadovoljstvom krivudati kroz svjetlosti i sjenke šume, sve dok ne izbijemo na raskrsnicu na kojoj se desno skreće za selo Petnjica. Krenućemo na tu stranu, nizbrdo, (noviji, dobar asfalt). „L“ kamperi koji su bili uporni i ipak došli dovde, mogu umjesto desno da nastave pravo, ka Beranama.

Na kraju nizbrdice, posle oko kilometar i po, treba da skrenemo lijevo na, u početku dobar a potom dosta loš, asfalt ka selu Tucanje. Kada posle oko 3 km prođemo mjesto na kome se desno odvaja put za to selo, a naš asfalt postaje loš i uzan (najviše 4 m). Posle oko 2 km će kvalitet puta ponovo postati dobar, ali će ostati uzan još 5 km – sve dok ne izađemo na magistralu ka Berane – Bijelo Polje. No dionica pred nama je lijepa: prolazimo kroz uzani, pusti i zaboravljeni kanjončić rijeke Lješnice u kome teško da ćemo ikoga sresti, ali će nam zato (ili baš zbog toga) njegovo bujno zelenilo šaputati i pjevušiti… ako se samo sjetimo da ugasimo klima-uređaj i otvorimo prozore (primjedba ne važi za motocikliste).

A kad konačno sa blagim žaljenjem (zar već?) izađemo na magistralu E65/E80, do Bijelog Polja nam ne ostaje mnogo kilometara. Naravno, kad bismo tamo otišli direktno… ali prije toga nas čeka još jedna lijepa avantura: uspon atraktivnim putem do sela Sušice i ruba Pešterske visoravni.

Na taj put se skreće desno, samo 3 km posle izlaska iz kanjona Lješnice. Ponovo je ovo detur samo za manja vozila: najveći uspon je 12% (doduše samo na 50 m dužine, a većinom je to do 9%), dok se širina kolovoza se polako smanjuje – od 3,5 m na početku, na samo 2,5 m u posljednjih par kilometara. Za motocikle, automobile i „S“ kampere će ovo stoga biti prijatna vožnja, „M“ kamperi će se na zadnjem dijelu malo pomučiti, a „L“ kamperi bi definitivno trebalo da preskoče detur i odmah nastave ka Bijelom Polju. Skrećemo desno i prolazeći par izvora, polako počinjemo uspon ka prevoju Bukvica. Osrednji asfalt nas pouzdano izvodi u visine, i oko nas se otvara ogromni pitomi amfiteatar poprskan bijelim zidovima i crvenim krovovima što se smiju iz udaljenih zasjelaka. Najbolji vidik je naravno u blizini i sa samog prevoja (1270m). A iza njega počinje jedan drugi svijet… Zatalasana otvorena visoravan na kojoj kipe vedrina i prozračni vazduh, neodoljivo krivudanje uzanog a lijepog puta, oblici i perspektive… Sve se spliće u čvor koji zanosi i izaziva, ali se već prije vrha sljedećeg brdašca samo i raspliće – dajući nam malo predaha dok ne stignemo gore i ne ugledamo novu vragoliju asfalta koji kroz pašnjake juri čupe bijelih stijena. Ovo je jedno od onih mjesta koja privlače sebi neba i nad kojima se nisko nadnose poklopci od oblaka: tu hiljadu metara vrijedi kao tri hiljade na drugom „lijenom“ mjestu.

Na posljednja dva kilometra, na laganom spustu ka Sušici, minimalna širina puta je samo 2,5 m. Ako je vaše vozilo preširoko za ovo, ipak ćete se punog srca vratiti ka Bijelom Polju. A ako možete do sela, eto prilike da stignete na jedan od krajeva svijeta. Par kuća na dnu jedne od širokih vangli visoravni, mala fabrika sira ispred koje uvijek stoji plastični sto i par stolica, makadam odavde koji kreće ka bespuću na granici sa Srbijom – to je posvećeni minimalizam koji Sušica nudi srećnom namjerniku. Ne treba propustiti da se ode makadamom koju stotinu metara, do usamljene trošne kuće sa drvenim doksatom koja se vidi izdaleka: sa doksata se ulazi u prostoriju koja je prodavnica, kafana i lokalna Agora. Sve što nas zanima o ovom kraju saznaćemo ovdje, za naherenim stolovima i klupom postavljenim naspram drvene tezge i rafova pravljenih tamo negdje u ledenom dobu. Ručak je obavezan – napravićemo ga lako, od povrća iz kartonskih kutija i onoga što se nađe u frižideru.

A onda povratak istim putem nizbrdo – da apsolviramo ljepotu koja nas je uznijela ovamo i da se, uprkos odsustvu težine koju je pojelo ushićenje (ostavivši nas da nepristojno i nepraktično lebdimo), nekako spustimo do magistrale.

U Bijelom Polju vrijedi ponovo provesti neko vrijeme u centru, krstareći između brojnih kafića na korzou. Korzo, naravno, zaista cvjeta tek uveče, i ako se potrudimo da se u to vrijeme nađemo tamo, moći ćemo da šetkamo među žiteljima Bijelog Polja i osluškujemo njihove živote (što je najviše što putnik može da očekuje od korzoa u gradu koji nije njegov, a zaista je sasvim dovoljno za odličan večernji provod). Iz Bijelog Polja nas ruta vodi putem E763 nazad ka Ribarevinama, odakle ćemo onda skrenuti na zapad putem E65/E80 koji vodi ka Mojkovcu i Podgorici. No, samo 6 km dalje napustićemo ga i skrenuti desno, ka Pljevljima. Nov asfalt i lijepa dolina rječice Ljuboviđe praviće nam društvo dok brzo napredujemo ka selu Tomaševo. Usput prolazimo zanimljivo etno-selo Vuković (sa desne strane, 8 km od posljednjeg skretanja). Saobraćaj na putu je sasvim slab.

Tomaševo ima da ponudi par prodavnica, dvije kafane i jednu česmu (sve smješteno uz put i blizu jedno drugome), ali i mnogo dobre atmosfere koja se tu taloži neznano otkuda. Smješteno u srcu doline, ovo vedro seoce možda će nas zadržati iako to nismo planirali: bar koliko da se osvrnemo okolo i popijemo nešto – s nogu ili, kako dolikuje, na klupici ispred prodavnice (uz malo sreće, u društvu nekog od domaćih).

Odlični novi asfalt se (za sada) završava u susjednom Pavinom Polju, iza koga nas čekaju loš stari kolovoz i nešto više od 7 km dug uspon do Kovrena. Uspon nije preterano strm (do 9%) ali će loš asfalt učiniti da izgleda i duži i teži.

Na samom početku uspona desno se nalazi neobična kafanica „Jedva“ u brvnarici punoj starih seoskih predmeta, gusala i slika. Na nju će vas upozoriti putokaz „E tu, desno“ (Ako dolazite iz suprotnog smjera, putokaz naravno kaže „E tu, lijevo“). Brvnarom i svim njenim predmetima, guslama i slikama upravlja zabavni bračni par, pa ima sasvim dovoljno razloga da se ovdje svrati na čašu razgovora i ohrabrenje pred uspon. (Stranci ne treba da brinu: domaćini ne govore strane jezike, ali će se razgovor ipak lijepo teći. Kad su sagovornici pravi, kome je potrebno da razume riječi ako može da se smije i da sve najbolje što sebi želi, zamisli da su mu sagovornici već rekli?)

Uspon je najstrmiji pri samom kraju (9%) a tu postoji i stotinak metara makadama. Kad se nađemo na njegovom završetku, u seocu Koren (1050m) treba da skrenemo lijevo. Uglavnom pusti put odavde zalazi u šumu i polako postaje bolji dok se spušta u uzanu, zelenu dolinu rječice Ćehotine.

Na četiristotom kilometru rute prelazimo Ćehotinu i počinjemo kratak uspon, a pred samom prelazom se sa desne strane nalazi odmorište sa drvenim stolovima i klupama, opremljeno i nečim što bi se uz malo volje moglo nazvati plažom. Ako nas mogućnost da pokvasimo noge ne zaustavi ovdje, mogućnost da uronimo u debelo ulje spokoja koje ovdje leži. vjerovatno hoće.

Kratki uspon nas iz usamljenosti doline izvodi u divan otvoreni, i zatalasani predio ka selu Mataruge. Pred ulaskom u selo se lijevo odvaja makadam ka 3 km udaljenom reviru Stubica na kome se može pecati ali i prenoćiti u bungalovima.

Iza Mataruga se najprije spuštamo do jezera Otilovići koje krade svu vodu Ćehotine, a onda penjemo do manastira Dubočica, smještenog na jeziku kopna iznad jezera. Odatle više nije daleko izlazak na put M8 (Pljevlja – Prijepolje) kojim ćemo se spustiti do 4 km udaljenih Pljevalja.

Ruta vodi južnom ivicom varoši, ali svakako preporučujemo da se svrati do njenog centra i Husein pašine džamije, sagrađene između 1585. i 1594. godine. Džamija spada u sam vrh balkanske orijentalne sakralne arhitekture, a vrijednost joj uvećava i činjenica da je sačuvana u gotovo izvornom obliku (rijetka sreća na ovim prostorima).

Po izlasku iz Pljevalja, kod obližnje TE Mežje čeka nas skretanje na novi detur, do brane jezera Otilovići. Završnih par km nisu za „L“ kampere a i za „M“ kampere će kolovoz biti tijesan, tako da to treba imati u vidu prije nego što krenemo na detur.

Ti posljednji kilometri su i najzanimljiviji – uzanim prosjekom između brda spuštamo se na branu koja svojom visinom i golim betonom zrači sliku tvrdoglavosti i upornosti. U skučenom prostoru u kome se zakačila, riješena da ostane i da traje, strasno je zaglavila svoja u luk sapeta ramena među strane kanjona Ćehotine.

Nazad na glavni put, i počinjemo pitomi, desetak km dugi uspon na Kosanicu na kome doduše postoji 1 km slabijeg puta. Na kraju uspone ćemo lijevo od puta (ako ne vozimo brzo) primijetiti čudno sklepane brvnare kampa „Drno brdo“. Mjesto je dostojan eksperiment „robinzonskog” turističkog preduzetništva – drveni bungalovčići razbacani po niskoj šumi, tuš iz bureta, i predivno skuckana glavna građevina u kojoj su recepcija, restoran sa bubnjarom (svakako jedino toplo mjesto u kampu kad je zima, što mnogo znači za promet i rentabilnost poslovanja). Vlasnik je prijateljski nastrojen tip, pa sve u svemu vrijedi razmisliti o zaustavljanju ovdje i provođenju jedne spokojne, romantične večeri u restoranu.

Spust na koji odavde krećemo, jedan je od najuzbudljivijih u Crnoj Gori, jer će nas uvesti u kanjon Tare, najdublji u Evropi (900-1300m). A povrh toga, ovaj spust će nas dovesti pravo na most dostojan takvog kanjona: tanku strunu lijepote razapetu iznad tirkizne hladne vode koja pjeni duboko ispod. Reklo bi se da je napravljen od betona, ali je u stvari sazdan od vjerovanja u dobar završetak – materijala od koga mostove grade svi oni rijetki ljudi na svijetu koji su prvo umjetnici i sanjari, a onda neimari.

Da li je most kruna kanjona i rijeke, ili su to dvoje u službi njegove izuzetnosti, nemoguće je reći. A i ne mora se – zajedno su jedan od najvećih simbola Crne Gore. Treba ih konzumirati lagano, pažljivo i sa mjerom, da se u glavi ne bi vrtjelo kao posle lukavog vina. Siđimo onda sporo do njih, uživajmo u svakoj krivini koja otkriva sve više…

Pred samim početkom mosta lijevo se odvaja makadam do obližnjeg kampa „Kljajevića luka” koji je dobro mjesto da se odmori ako smo odmora željni, a još bolje mjesto da se bacimo u vrtlog splavarenja Tarom, ako je akcija to što želimo.

Most je tako uzan da će biti dobro da „L“ kamperi sačekaju da kolovoz bude prazan prije nego što se upute na drugu stranu. Tamo čeka raskrsnica sa koje se može na Durmitor, podupirač neba (sou nebesku), no to zadovoljstvo ćemo ostaviti ruti broj 2 i skrenućemo lijevo, na put koji kroz kanjon vodi do Mojkovca.

I eto nas skoro na dnu kanjona, od čijih ćemo osamdesetak kilometara dužine preći polovinu, idući uzvodno uz Taru, „suzu Evrope“. Kanjon je dio nacionalnog parka Durmitor, upisanog u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESKO-a.

Put koji se uplašeno probija kroz ovu duboku ranu na Zemljinoj kori, omeđen je koliko nepojamnom težinom gromada što jedu nebo, toliko i hladnom ljepotom rijeke – jedinim što litice sa obje strane drži na mjestu i sprečava ih da se sastave, i zdrobe sve između. Osim borova, na stranama kanjona zauvijek je korijen pustila i legenda o tarskim drvosječama i splavarima, iz vremena kad je niz litice padalo posječeno drveće a na rijeci takozvani „poštari“ igrali smrtonosnu igru skakanja po ćudljivoj masi debala, da je pošalju Tarom pa Drinom i Savom – ako zatreba sve do Beograda.

Ova priča, dostojna najboljih pripovesti sa Aljaske, završena je u drugoj polovini prošlog vijeka, ali ako krenete na kultno splavarenje Tarom, u modernom gumenom čamcu, sa vodičima i sigurnosnim prslukom na sebi, doživećete ga još dublje ako se sjetite ljudi koji su isti put kroz brzake prelazili na sklepanim drvenim splavovima, opremljeni samo hrabrošću i spremnošću da se igraju najvrednijim što imaju – golim životom. Negdje oko polovine kanjona (483,4 km od starta) lijevo se odvaja makadamski puteljak ka obližnjoj livadi sa drvenim bungalovima. Bungalovi, kao i restoran u velikoj brvnari, nisu u funkciji, ali ukoliko nam zatreba prostor za parkiranje i predah, tamo ga ima više nego dovoljno. Malo dalje (499 km) se takođe lijevo odvaja put do nedalekog divnog manastira Dobrilovina.

Vrijedi ga posjetiti, da se divimo njegovoj hrabrosti da sred nemarne grandioznosti djela prirode, postoji kao ljupko djelo ljudskih ruku i duha. Od mosta do manastira nema ničega što bi ponudilo osvježenje (ako se toga uopšte sjetimo), a posle manastira postoje jedan hotel, jedan motel i par izvora. Nekoliko kilometara od manastira prolazimo kroz tjesnac Đavolje lazi u kome se tok Tare sužava na svega 2-3 metra. Iznad se na stranama kanjona, na nadmorskoj visini od 950 m, nalazi prašuma crnog bora Crna poda. Na prostoru veličine 20 hektara borovi dostižu visinu od 45 m, a njihova prosječna starost je 400 godina. Ima i samotnjaka – onih koji se ćutljivo, i naizgled bez korijenja, drže na svojim izdvojenim stijenama na koje može da stane samo još po koja divokoza. Na izlasku iz Đavoljih poda je odmorište kod spomenika Dušanu Bulatoviću – Džambasu, na kome neko obično prodaje med i druge lokalne specijalitete. Ako nikoga takvog baš i ne bude na ovom mjestu na kome kanjon već sahne, svakako ćemo se zasladiti pogledom na dolinu koja se otvara ka Mojkovcu. Ispod vidikovca se u Taru s desna uliva rječica Bistrica i to mjesto oko 15 km uzvodno od Mojkovca, na kome se sreću Sinjajevina i Pošćenska planina, smatra se za kraj (ili početak) kanjona. A kad najzad izađemo iz kanjona, nećemo biti sasvim oni isti koji su u njega ušli, jer nas mjesta poput ovoga mijenjaju, svaki put pomalo.

Maleni Mojkovac (nešto više od 4000 stanovnika) je pravo mjesto da se naša nova ličnost pošteno nahrani. (Ruta nas vodi južnim okrajkom te varoši, ali odatle začas možemo stići do centra.) Uključujemo se na magistralni put E62/E80 (Bijelo Polje – Podgorica) i nakon 5 km stižemo na mjesto na kome ćemo skrenuti lijevo, na put koji se lagano penje do 4 km udaljenog Biogradskog jezera (1094 mnv). Ledničkog porijekla, kilometar dugo i široko oko 400 m, prosječne dubine 4,5 m, ovo je najveće planinsko jezero u Crnoj Gori. Krije se duboko u šumi podno planine Bjelasice, i dio je nacionalnog parka ,,Biogradska gora” i spada u prirodne vrijednosti od nacionalnog značaja. Oko jezera se pješačkom stazom može obići za oko sat vremena, a oni sa više entuzijazma mogu da krenu i u prašumu oko Biogradske rijeke (jedna od tri posljednje u Evropi), koja se sa planine spušta 8 km dugim tokom. Pokriveno velom romantike, divno u svako doba dana i godine, jezero će nas vjerovatno zadržati duže nego što smo planirali. No, kad se jednom vratimo na magistralu ka Podgorici, pored sve češćih restorana brzo ćemo stići do Kolašina. Proći ćemo kroz centar – nekoliko finih restorana i lijepo šetalište će biti po mjeri vozača i ostatka posade, već umornih od nemilosrdne navale skorašnjih utisaka. Tu je i Regionalni turistički centar, za slučaj da nam budu potrebne neke informacije i objašnjenja. Iz centra za kratko produžavamo putem M9 ka Andrijevici: oko kilometra posle centra skrećemo desno na novi most peko Tare i vraćamo se na E62/E80. ovdje se konačno opraštamo od Tare, najduže crnogorske rijeke (oko 150 km). Približno 16 km dalje, nešto prije raskrsnice na kojoj se desno odvaja put za Boan, ulazimo u oko 4 km dug prvi dio kanjona Morače, koji onda brzo raste nad nama. Iza ovog dijela, oko 3 km posle izlaska na prostrano proširenje u kanjonu, stižemo do monumentalnog srednjovjekovnog spomenika – manastira Morača (1252. god.) Manastir je vijekovima je bio duhovni, obrazovni, kulturni i slobodarski centar.

Smješten je uz korito Morače, u blizini vodopada Svetigora, unutrašnjost je ukrašena freskama i rezbarijama. Pored manastira je i motel sa restoranom. U daljoj vožnji zalazimo u drugi dio kanjona, u kome se nalazi i najatraktivniji dio zvan Platije (panorama 360) Vrhovi se dižu i 600 m iznad puta što se s mukom probija kroz krajolik koji uliva strahopoštovanje. Zelenilo se ovdje teško prima, pa se pege rastinja jedva drže na divlje propetim stijenama. I po najsunčanijem danu ovdje se osjeti (iako ne uvijek i vidi) jedan vječiti sumrak koji leži na svemu što posmatramo, a najviše u nama samima. Kroz čitav kanjon, a posebno u Platijama, potrebna je oprezna vožnja. Na najljepšim dijelovima nema mjesta za zaustavljanje, pa vozači treba da povedu računa o tome da im posmatranje litica nikad sasvim ne odvuče pažnju sa puta. Iako ova dionica na prvi pogled ne izgleda zahtjevno, na njoj je saobraćaj intenzivan i spada u opasnije u Crnoj Gori. Prvo odmorište (i lijep vidikovac) je u širem dijelu, nadomak konačnog izlaza iz kanjona (601 km od starta) i na njemu se vrijedi zaustaviti – samo pažljivo, jer se nalazi s lijeve strane kolovoza. A od odmorišta nije daleko do Podgorice, o čemu će nas obavijestiti i sve češči restorani. Prolazimo raskrsnicu na kojoj smo na početku rute skrenuli za Bioče, i ubrzo stižemo do završetka ove rute u koju je, eto, stalo toliko toga.

Ostavite komentar

PEDALAJ.ME