Sinjajevina: Od Kolašina do Nikšića

Kolašin – Krnja Jela (preko Vratla) – Žabljak – Šavnik – Nikšić (preko Krnova)

Dužina: 156.21 km
Najviša tačka: 1748 m
Najniža tačka: 630 m
Ukupni uspon: 4305 m
GPS

Trodnevnu i živopisnu turu počinjemo ukrcavanjem u lokalni voz u Podgorici sa kojim idemo do Kolašina. Ono na šta bi stavio akcenat kad su biciklisti i ŽPCG u pitanju je zaista previsoka cijena karte. Nezavisno od dužine vožnje, za biciklo ćete platiti 4 eura a kartu za sebe 2 eura (do Kolašina kao i do Nikšića ili Bara). Djeluje pomalo diskriminišuće i cjenovnik kao da želi da odvrati ljude od biciklizma i istraživanja krajeva koji su van grada u kojem živite. Nego, ovo pitanje izlazi iz okvira ove priče i zahtijeva malo širi pogled na svakodnevni život biciklista od onog koji spektakularno najavljuje i označava kao epohalno, gradnju slijepog kraka biciklističke staze u centru grada.

Polazak sa željezničke stanice u Kolašinu (0 km, 1024mnv)

U Kolašin stižemo za nekih sat vremena i malo nas iznenađuje dosta niska temperatura. Ljeto je u punom zamahu pa čak i jutarnja mora biti veća…ali ubrzo stvari dolaze na svoje i već u prvim kilometrima posle skretanja sa magistrale nam postaje jasno da će teža biti borba sa Suncem nego sa usponom. Skidanje sa magistrale nam dolazi par stotina metara posle skretanja za Mojkovac po izlazu iz Kolašina. Lijevo, kroz Babljak i Drijenak, valovitim terenom i uskim seoskim asfaltom se približavamo Donjem Lipovu odakle i počinju prvi usponi. Do Gornjeg Lipova se u stvari penjemo jedva 100 mnv u odnosu na Kolašin zaslugom zatalasanog terena ispresijacanog pokošenim livadama i njivama.

Tu nailazimo na putokaz za Jablanov vrh i na hladnu vodu koja će nam mnogo značiti u narednim kilometrima. Posle nekih 16 kilometara asfalta, počinje makadam. Zadovoljavajućeg kvaliteta, kroz šumu, pa je vožnja zanimljiva i lagana.

IMG_20150712_121317

Proboj na Vratlo zahtijeva savladavanje nekih 20-ak serpentina, uglavnom kroz šumu, sa solidno tvrdom i ne toliko pokretnom podlogom. Uz pojačan broj manjih pauza, po koju čokoladicu i vodu, bez problema se penjemo na vrh na 1746 mnv što će biti i maksimalna visina na ovoj turi.

Vratlo (22 km, 1744 mnv)

Posle izlaska na sami prevoj, sa desne strane se nalazi bistijerna na koju nismo svratili a nikako je ne treba zaobići ako se ovuda vozi preko Sinjajevine. Planina je bezvodna i bez spuštanja u neko selo, ne može se doći do neke upotrebljive vode. Posle glavnog uspona, desno se odvaja TT4 ruta koju smo pratili do sad, a mi nastavljamo pravo, prema Krnjoj Jeli. Sa lijeve strane ostaju prvi i treći vrh Sinjajevine (Babji zub i Gradište) a sa desne strane drugi po visini (Jablanov vrh). Posle prolaska pored katuna sa naše lijeve strane pred nama se pruža kraško prostranstvo.

IMG_20150712_134256

Zaista opravdava naziv crnogorski Tibet. Beskrajna brdašca obrasla, u zavisnosti od perioda godine kad se ovuda naiđe: zelenom ili žutom travom, minijaturnim rastinjem a sve to prošarano kamenom i svježe izrovanom zemljom od krtičnjaka.

Krnja Jela (30km, 1600mnv)

Nailazak na drvo je uglavnom predznak da će se u blizini pojaviti neka napuštena koliba, a posle nekih 7 kilometara blagog spusta i istresanja ručnih zglobova stižemo do crkve i vrha sela Krnja Jela.

Tu se završava golet sa kojom smo se družili od izlaska na Vratlo i već stotinak metara niže počinje šuma, voda i odmor posle ovog zaista lijepog i ne toliko napornog dana.

IMG_20150712_181348

Novi dan počinje strmoglavim spustom ka podnožju sela. Za nekih 5 kilometara vožnje se spuštamo 400 visinskih metara a zatim skrećemo desno (lijevo ostaje put preko Semolja za Miosku) i nastavljamo širim asfaltom i blažim spustom sve do Boana gdje smo opet na onoj početnoj kolašinskoj visini.

Boan (40 km, 1016 mnv)

Boan, nekadašnja varošica sa motelom, pogonom Titeksa i mnoštvom ljudi je sada skoro pa napušteno mjesto sa jednom prodavnicom i jednom kafanicom. Ubrzo skrećemo desno za Žabljak, preko Tušine dok nastavak našeg prvobitnog puta vodi za Šavnik koji ćemo posjetiti narednog dana.

IMG_20150713_092446

Pravi period godine za trešnje u ovim predjelima nas zadržava pored puta, kao i neobičan natpis na crkvi u Tušini. Jasno je kakav je haos vladao u našem jeziku prije standardizacije, pa otuda današnje nedopustivo miješanje ćirilice i latinice tada i nije bio neki naročit grijeh. Na ovoj dionici nam se dešava i jedino pucanje gume u sva tri dana vožnje, ali posle 20-ak minuta pauze nastavljamo sa zakrpljenom. Dalje vozimo uz prelijepi kanjon rijeke do Donje pa zatim Gornje Bukovice, pored fabrike vode i polako se primičemo nacionalnom parku Durmitor. Teren nam jasno daje do znanja da je Žabljak blizu, dok se vijugavi asfaltni put probija kroz malo grublje zatalasanu ravnicu. Sa rute skrećemo koji kilometar da obiđemo Vražje i Riblje jezero. Ovo prvo se nevjerovatno stapa sa okolinom u ovo doba godine, sa svojom trava zelenom bojom je odlično kamuflirano između glavnog puta i manjeg, Ribljeg jezera. Nastavljamo ka Javorju kuda nas već okružuju vikendice sa oštrim krovovima i daju naznake turističkog planinskog mjesta.

Žabljak (75 km, 1464 mnv)

Žabljak prepun ljudi, sa nikad boljom ljetnjom sezonom je nevjerovatno prijatan posle podgoričkog žaropeka. Uz neizostavan obilazak Crnog jezera u popodnevnim satima završavamo naš drugi, fizički najmanje zahtjevan dan ove ture.

Treći i dan povratka, potpuno neplanirano kreće jakim usponom, sa nekih kilometar makadama kroz šumu da bi stigli do Razvršja, pa zatim Motičkog Gaja. Da, jasno nam je bilo da je magistralom mnogo lakše, ali ovo su bile slatke muke.

IMG_20150714_083913

Posle nekoliko kilometara izbjegavanja magistrale i vožnje samom linijom podnožja Durmitora i pored Savinog kuka, moramo se predati i izaći na megdan automobilima. Sasvim neočekivano, glavni događaj ovog dana predstavlja prolaz kroz tunel Ivicu. Posle jakog Sunca, neadaptiranih očiju ulazimo u potpuno neosvijetljen tunel. Prvih par stotina metara je nekako i išlo, ali onda nestaje dnevne svjetlosti i automobila koji bi nam svojim osvjetljenjem pomogli. U početku sam zaista mislio da mi je crkla sijalica i to baš tad kad najviše treba…međutim, radila je ali apsolutno nikakve pomoći od nje. Totalni mrak, bez ikakvih naznaka puta, osim jedva nazirane bijele linije je djelovalo zaista strašno. Tunel ide blago nizbrdo prema šavničkoj strani pa i to daje dodatnu opasnost. Sreća pa se prirodno provjetrava i bar je sa te strane prijateljski nastrojen prema biciklistima. U svakom slučaju, idući prolaz kroz ovakav mračan tunel (2214m) neće počinjati bez petominutnog navikavanja očiju na mrak. Posle izlaska iz tunela letimo ka Petnjici. Uz par prekoračenja brzine, stižemo do skretanja za kanjon Nevidio (desno), dok Petnjica ostaje lijevo ispod.

Šavnik (110 km, 934 mnv)

Posle obilaska samog ulaza u kanjon, jela i dopune baterija nastavlja se fenomenalan spust do Šavnika. Tu za razliku od benzinske pumpe na Žabljaku radi kompresor pa se sa kojim barom vise penjemo serpentinama ka Krnovu. U Mokrom nam se priključuje i četvrti član koji nas na naše zaprepašćenje prati narednih 15 kilometara i odustaje tek kad opet kreće jak spust koji naš četvoronogi žuti drugar ipak nije mogao da isprati. Posle ko zna koliko serpentina stižemo do odvajanja za Vučje i put preko Krnova a ovaj glavni nastavlja kroz tunel.

IMG_20150714_134953

Krnovo je jedna ogromna visoravan sa nepreglednim pašnjacima, na obodima prekriven kamenim tepisima, koja je uz to očigledno i idealno mjesto za vjetroelektrane. Izgradnja jedne takve je u toku, šteta što nismo imali priliku da vidimo kako izgleda kad je u funkciji. Posle nekoliko kilometara spusta pred nama se otvara pogled za Nikšić, a od tog vidikovca do samog grada nas dijeli jedna jedina pauza od 30-ak sekundi, želeći da se što prije otarasimo užarenog asfalta i uhvatimo neku nikšićku ladovinu. Treći dan je definitivno bio najzahtjevniji dijelom zbog veće kilometraže (81km), a većim dijelom zbog zaista visoke temperature i golih nikšićkih brda.

Nikšić (155 km, 631 mnv)

Ulaskom u voz za Podgoricu sumiramo ovu trodnevnu rutu, koja se u suštini može preći i za jedan ali mnogo ljepše za dva ili tri dana kao što smo mi uradili. Ukupne dužine 160 km (plus naših podgoričkih 10 do i od željezničke), sa 22 km makadama, 3000m elevacije tura je ispala fenomenalna i pravo uživanje. Prošli smo svašta, od brda, makadama, dobrog i lošeg asfalta, magistrale, jezera, kanjona, planine, pustinje, sa osjećajem kao da smo vozili kroz 5 država a ne samo 4 crnogorske opštine. Cijelom trasom, ruta je uglavnom dobro pokrivena vodom, tako da nema potrebe nositi bilo šta više od standardne boce na biciklu, a mjesta za kampovanje, planinarenje ili šetnju se otvaraju posle svake krivine.

Jedan komentar na članku “Sinjajevina: Od Kolašina do Nikšića”

Leave a Reply to Boro Stamenkovic Cancel reply