Biciklistička staza AN05 – Komovi

Andrijevica – Đulići – Komovi – Zulevo brdo – Andrijevica

 

Dužina: 42.33 km
Najviša tačka: 1818 m
Najniža tačka: 758 m
Ukupni uspon: 1669 m

GPS

Teška tura koja traži vrlo dobru kondiciju, ali za uzvrat nudi još više zadovoljstva. Preporučujemo je stoga i onima koji mogu da je prođu, ali i onima koji misle da joj neće biti dorasli: koliko god da odmaknu pre nego što odluče da je vrijeme za odustajanje i povratak, vidjeće i doživjeti mnogo više nego što su se nadali. Jer prvi dio je lagan, a na njemu su prekrasna dolina Zlorečice, i ništa manje inspirativna dolina Perućice. Ovaj dio će ustvari zasigurno biti toliko magičan da će zanijeti biciklista, zaboravivši da kontroliše brzinomjer i pređene kilometre, skoro sigurno stići čak do – Japana. Pa i kad ga tabla sa tim natpisom trgne i vrati u stvarnost, te uplašeno okrene bicikl nazad ka dalekoj, dalekoj Andrijevici, ostaće mu vječita uspomena ne samo na ljepotu predjela, nego i na ovaj nevjerovatni podvig. Malo li je to, za nekoga ko sumnja u svoje mogućnosti?

Polazimo kao i obično iz parka ispred hotela “Komovi” putem ka Plavu. No poslije manje od 500m skrenućemo desno, na sporedni put koji vodi u obližnje selo Božiće. Ubrzo ćemo preći na istočnu obalu Zlorečice i krenuti uz njenu uzanu dolinu ka jugu, prijatnim i mirnim asfaltom.

Zlorečica
Zlorečica

Na 5,7km je raskrsnica u obliku latiničnog slova “V” na kojoj ćemo skrenuti desno i nizbrdo, u selo Đulići. (Lijevi put ide ka Kutima – ruta AN 06.)

Đulići postoje zato da bi rečica Perućica i Kutska reka (svijet u ovim krajevima zove je jednostavno Kuckaja) imale gdje da se sastanu i stvore Zlorečicu. Na tom spoju je selo kumovalo kamenim mostom i isto takvom vodenicom kao vjenčanim prstenovima, tu je i minijaturna klisura kao slavoluk pa se čeka samo na nas, da u ulozi svatova upotpunimo svečani čin. Zato se ovdje moramo zadržati koliko god je potrebno: ostavićemo bicikle, prošetati do vodenice, pogledati klisuru iz raznih uglova, i spustiti se do mladenaca – da za sreću dotaknemo vjenčanicu od pene, da udahnemo miris zelenog tepiha koji žuri da se baci pod noge svakoj zvanici.

Kuckaja i Zlorečica su fly fishing reviri kojima gazduje ribolovni klub iz Andrijevice, pa eto prilike za dodatnu zabavu na putu. (Nekima će mušicarenje možda biti i glavni cilj, a bicikl samo lijep način da stignu do njega .  U Kuckaji ima pastrmki, a u Zlorečici pastrmki i lipljena.

Most na Perućici
Most na Perućici

Iz Đulića ćemo ipak uz – Perućicu. Put i rečica se igraju i vijaju jedno drugo, ali ne zaboravljaju na nas: kad god se pred nama spletu, ponudiće nam mostić da pređemo preko. U Košutićima, na samom početku osmog kilometra, lijevo se odvaja putić do par stotina metara udaljenih ostataka manastira iz sedmog vijeka (rekonstrukcija je u toku). A mjesto se, logično, zove – Namastir.

Četitri stotine metara dalje, desno od puta je vodenica iz 1930. godine, koja još uvijek radi. Ovdje ćemo vidjeti i zanimljive stijene – eto novog motiva za fotografisanje.

Vodenica Đerkovića
Vodenica Đerkovića

Na 9,2km prolazimo kroz Konjuhe – selo koje je, sudeći po centru, vidjelo bolje dane i imalo više stanovnika.

Posle blagog uspona na 11. kilometru, dolazimo na mjesto na kome betonski most prelazi preko Perućice (12,2km). U blizini se završava asfalt, ali tu je i tabla koja tvrdi da smo – u Japanu. I to i na japanskom jeziku. Oni koji se potrude da na turu krenu jako rano, uvjeriće se da se ovdje zaista nalaze u zemlji izlazećeg sunca, Preciznije: u selu izlazećeg sunca. Žuta lopta se zaduvano kotrlja preko udaljene Hajle, pa trucka preko bliskog Piševa da bi prve zrake u cijeloj zaboravljenoj dolini bacila baš ovdje, na jugoistočne padine Komova. A i trešanja u crnogorskom Japanu ima puno, pa se u proljeće brežuljci zabijele baš kao i u onom velikom.

Sa puta nećemo mnogo vidjeti od sela: kuće su više gore u brdu, a u pedesetak koliko ih još ima, samo je desetak aktivnih domaćinstava. Selo je vrlo staro, potiče još iz 13. veka, ali pročulo se tek u martu 2011. godine, poslije vijesti da su mještani ponudili pomoć “pravom” Japanu posle zemljotresa i cunamija koji su pogodili tu zemlju. Vlada Crne Gore je tada u ime sela uputila pomoć od 10.000 evra, povezujući tako veliki i maleni Japan. Godinu dana kasnije stigli su ovamo novinari iz japanske novinske agencije Kjodo. A još mnogo prije njih, pa i prije zemljotresa, došla je grupa studenata Univerziteta u Tokiju – seoskoj školi su poklonili japanski prevod “Gorskog vijenca”…

Japan
Japan

U Japanu počinje teški dio puta: oko 400m iza mosta skrenućemo desno na nasut put i početi strmi uspon koji će – sa manjim prekidima i lakšim djelovima – potrajati čitavih 13km, sve do najdalje i najviše tačke rute (1835m), pod samim kršom Vasojevičkog koma. Od mosta (925mnv ) do tamo treba da savladamo 900m visinske razlike.
Pa da počnemo… Prvih 6km su teži dio: uz strmu stranu Konjuha penjemo se ka vrhu Stražnica, po mjestimično lošem makadamskom putu. Posle 3km (16,0km od starta) izlazimo na bolji put.

Na Stražnici (16,3km) je bitna rakrsnica, na kojoj nastavljamo pravo. (Desno i unazad se odvaja put ka Andrijevici, kojim ćemo otići kad se budemo vratili ovamo sa Štavne.) Uspon nastavljamo po otvorenom grebenu Milanoveca sa koga puca vidik nadaleko – na vrhove Bjelasice i na krunu Komova koja raste na lijevoj strani.

Sve se ovdje vrti oko ta dva ogromna, surova kamena zuba, dva tornja na orijaškoj katedrali koju je izvajala priroda i koja strijemi ka nebu iz zelenila ispod: Kučki i Vasojevićki kom u bijesnom se stisku međusobno zaklanjaju ili otržu iz sjenke onog drugoga, upinju se na megdanu i biju svojim orlovima, dok oko posmatrača sa uzbuđenjem i strepnjom putuje mimo njih. U zaglušujućoj tišini te borbe sve ostaje među njima, svaka otkinuta stijena i pali kamen, a samo oznojeni vjetar umije ponekad odande da padne u okolinu, da privije ljekovite trave i polegne na nekoj previji.

Kršu Komova se približavamo lagano, u velikom luku. Iza vrha Dubačka glava (1651m), na 19,7km nailazimo na raskrsnicu u šumi na kojoj počinje asfalt. Napredovanje je odavde lakše – odlazimo desno (kasnije ćemo se iz Štavne vratiti ovamo sa lijeve strane), a poslije malo više od kilometra napuštamo asfalt (koji odlazi ka 1,5km udaljenom prevoju Trešnjevik i Savovoj kafani) i skrećemo lijevo, na makadam. On nas preko brda Razvrše (1784mnv) izvodi na otvorenu, dugu kosu Štavne – izvanredno lijep predio sa isto takvim pogledom na okolinu. Prolazimo ispod vrha brda Šančevi pa pored spomen-česme Zorana Vučićevića (23,5km) i vrha nekadašnje male skijaške žičare. Lijevo ispod nas i par stotina metara daleko je eko-katun Štavna – sada skriven od pogleda, ali do njega ćemo se spustiti u povratku. S lijeve strane je i vikend naselje čije su brvnare rasute po dugoj, prostranoj livadi; jedna od njih (26,7km, par stotina metara od puta) pripada planinarskom društvu Železničar iz Beograda.

Štavna
Štavna

Vozimo po uzanom grebenu koji kreće sa Razvrša i koji će uskoro udariti u liticu Vasojevićkog koma na mjestu zvanom Konjic, i zaustaviti se: južna strana svijeta tu ne postoji, ukida je džinovska eksplozija kamena koji juri u nebo. Ali na istoku i zapadu vriju dubine i daljine: Zeletin i vijenac Prokletijskih vrhova na jednoj strani, vrhovi Sinjavine i Moračke planine na drugoj. Kao što smo već pomenuli ovo je najveća visina na našoj turi, ali to samo po sebi ne govori mnogo: ono što jeste za nezaborav, jeste činjenica da se nalazimo na jednoj od najatraktivnijih tačaka u čitavoj našoj mreži biciklističkih ruta u regionu, pa nikako ne treba žuriti da se ode sa tog visokog prestola u oblacima.

A kad jednom krenemo nazad, otpočećemo dugi, skoro neprekidni spust (sa nekoliko kraćih uzbrdica) do Andrijevice – preko 16km! Oko 200m posle spomen česme Zorana Vučićevića (27,6km od starta) skrenućemo desno i nizbrdo, kroz katun. U donjem dijelu će staza biti loša, ali dionica je kratka pa ćemo se začas naći na asfaltu kod Kameničke vode. Skrenućemo desno i posle oko 300m naći se pred ulaziom u eko-katun Štavna.

Katun ima sve što bismo poželjeli na ovakvom putu: udoban smještaj u drvenim kolibama (kapacitet: po pet osoba), restoran sa odličnom hranom, ljubazne i gostoprimljive domaćine. Ovdje čak možemo i da iznajmimo bicikl, kako bismo se provozali po okolini. Ah, da… pa mi već sjedimo na biciklu, i upravo obilazimo okolinu. Odlično.

Iz katuna ćemo nazad asfaltom sve dok ne stignemo (iz drugog pravca) na već poznatu raskrsnicu nadomak Dubačke glave (30,2km). Nastavljamo desno, takođe već poznatim makadamom ka Stražnici. Da bismo spust do tamo učinili zanimljivijim, na 31,5km ćemo skrenuti desno, na mali detur (800m) kroz predivne livade sa čiijih se ivica strme padine survavaju u dolinu Konjuha (i Japana). Na ovom dijelu ćemo kratko voziti i kroz šumu, divnom stazom posutom lišćem, prije nego što se na sledećoj raskrsnici ponovo ulijemo u “staru” rutu.

Na raskrsnici na Stražnici (33,1km) ovog puta nastavljamo lijevo. Lebdeći u visinama iz kojih (ako imamo malo sreće) kaplje sunčevo vino, proći ćemo i raskrsnicu iznad Rajčića dola: posle kratkog uspona, odmah iza spomenika na 35,3km, skrećemo lijevo. Oko 500m dalje proći ćemo pored slabog izvora sa desne strane, a sa te iste strane se nad nama diže antena repetitora na vrhu Veliki krš. Ubrzo ćemo ući u šumu na Zulevom brdu, i lijepim zemljanim putem posle par kilometara u zaseoku Gloštice izbiti na loš asfalt (39,9km).

Prisojački katun
Prisojački katun

Kolovoz će brzo postati bolji a nizbrdice je ostalo još sasvim dovoljno, pa ćemo začas prevaliti preostalih par kilometara i aterirati pravo u centar Andrijevice. To slijetanje je prilično iznenadno: skoro do poslednjeg trenutka vozimo kroz seoski ambijent, onda ulazimo u kratak lavirint zgrada a na izlasku odatle – eto nas na glavnoj ulici, nadomak parka i hotela. Očiju još uvek punih Komova, grebena, pašnjaka, daljina… teško ćemo se pribrati i shvatiti da, prema zahtjevima svakodnevice, treba odložiti negdje sve to što smo ostavili u visinama iznad nas. Ali neke važne baterije su se napunile, a to “negdje” gdje ćemo odložiti ovu turu je – vitrina za lijepa sjećanja.

Karakteristike rute
– dužina: 42km
– ukupni uspon: 1420m
– podloga: asfalt (16km), makadam (24km), zemljani put (2km)
– uslovi za vožnju: od proljeća do jeseni (zemljana dionica je kratka, pa se može voziti i u slučaju umjerene kiše)
– neki djelovi rute vode kroz visoke, nenaseljene ili slabo naseljene planinske predjele, pa uz sebe obavezno treba imati osnovni alat za bicikl, rezervnu gumu, lampu, kartu i sredstvo za navigaciju (GPS uređaj ili bar kompas). Preporučuje se i vožnja u društvu.

Jedan komentar na članku “Biciklistička staza AN05 – Komovi”

Leave a Reply to Jovan Nikolić Cancel reply

PEDALAJ.ME