Crna Gora povezuje ljude

Iako je očigledno da postoje načini da se „nezvanično“ pređe granica bez ikakvih posljedica, naš tim je odlučio da igra pošteno i legalnim putem uđe u Crnu Goru u Vermoshu. U Albaniji smo se zadržali duže nego što smo očekivali. Bilo je isuviše privlačnih planina i trenutaka da bismo je napustili po planiranom rasporedu. Ali morali smo nastaviti dalje i ući u čarobnu Crnu Goru.

Mnogi od naizgled nepristupačnih nazubljenih vrhova albanskih Prokletija izgledali su dosta pristupačniji sa crnogorske strane. Uz pomoć vještog Enesa Dreškovića, upravnika Nacionalnog parka Prokletije iz Plava, Kenan, Elma i Benjamin uskoro su saznali da li ih je osjećaj varao.

Ovaj veliki čovjek, koji je dominirao cijelim timom poput planina u pozadini, bio je najbolji domaćin kojeg smo mogli poželjeti. Već smo bili „izgubili“ nekoliko dana istražujući sjevernu Albaniju duže nego što smo planirali i nije bilo lako držati se ionako gustog rasporeda. Enes je bio spas u pravi čas. Nakon što mu je Kenan, kao vođa tima, objasnio našu viziju i trenutnu situaciju, ovaj gorostas sa Prokletija visok preko dva metra, preuzeo je vođstvo. Umjesto ranije planiranog pješačenja kroz Nacionalni park Prokletije, u naredna dva dana smo išli u razgledanje prokletih planina džipom.

Plavsko jezero
Plavsko jezero

Tragom mirisa pastrmke sa roštilja

Mislim da su svi potajno mislili da se ništa ne može mjeriti sa onim što smo vidjeli u Albaniji. Neukroćena divljina i izazovna staza na albanskim Alpima teško se mogu nadmašiti. Međutim, ni Crna Gora nas neće razočarati.

Nakon što je čuo priču o prilazima vrhovima Zla Kolata i Maja Jezerce sa crnogorske strane, koji su dva najveća i najzahtjevnija vrha na planini Prokletije, Enes je preuzeo na sebe zadatak da nam pokaze šta Plav i Gusinje imaju za ponuditi. Za razliku od izlokanih (ili nepostojećih) puteva na albanskoj strani, ovdje su putevi i ostala infrastruktura, pa čak i zemljani putevi, bili u dobrom stanju.

Velika prikolica, puna tek posječenih drva, bila je sakrivena iza kamp-kućice. A ko je bio krivac? Sin šumarskog inspektora!

U dubokim dolinama u Plavu i Gusinju i okolini nalazi se mnoštvo uzbudljivih mjesta i zvukova. Obiluju prirodnim izvorima vode koji se pojavljuju u mnogim oblicima. Izvor Alipašina u Gusinju predstavlja klasičan primjer i lako ga je naći. Potrebno je samo pratiti miris svježe pastrmke s roštilja. Nešto dublje u plavskoj divljini nalazi se Oko Skakvice. A gore, na pograničnom predjelu između Kosova i Albanije, nalazi se Hridsko jezero.

Svi ovi izvori nastali su u krečnjačkim formacijama od kojih je Via Dinarica najvećim dijelom sačinjena. Surova krševita topografija visokih planina dozvoljava formiranje raskošnog donjeg dijela bogatog vodom. Baš zato Plav i Gusinje imaju sve što je potrebno, vrhunske dinarske staze nude sjajnu avanturu ili lagane aktivnosti na otvorenom, uključujući mjesta za kampovanje, biciklističke i staze za pješačenje i više prirodnih spomenika nego što mogu nabrojati na prste ruku i nogu.

Pa, ipak, to ne znači da na crnogorskim Prokletijama sve funkcionira dobro. Enes je jedini uposlenik Parka i, iako je on zaista ogroman čovjek, gotovo je nemoguće pokrivati tako veliki prostor. Za vrijeme doručka drugog dana, Enes je primio poziv od jednog mještana – zvuk motornih pila ga je probudio. Enes je doslovno odmah prekinuo doručak i otišao da istraži šta se dešava. Prodružio mu se i Kenan.

Iznenađenje usred Prokletija

Enes je priznao da bi zažmirio na jedno oko da je u pitanju neki od mještana koji sječe zanemarive količine drva da bi mogao zagrijati dom tokom duge i oštre zime. Ali, to nije suština problema. Problem predstavlja drvna industrija i njihov moćni lobi. Enes tvrdi da najveću prijetnju Parku predstavljaju i legalna (ali neracionalna) i ilegalna sječa šuma za potrebe drvne industrije. Otvoreno je pričao o svom nezadovoljstvu. Kenan i Enes su naišli na ostatke tek posječene bukve, ali nisu naišli na krivca, pa su nastavili dalje.

Nastavivši dalje kroz šumovite nizine, Enes je uočio nešto sumnjivo. Kenan, pak, nije ništa primijetio. Velika kamp-prikolica u daljini, Enesu je izgledala kao da joj tu nije mjesto, a džip parkiran okomito od nje djelovao mu je poznato. Kada su prišli bliže, Enesove sumnje su se pokazale tačnim. Velika prikolica, puna tek posječenih drva, bila je sakrivena iza kamp-kućice. A ko je bio krivac? Sin šumarskog inspektora! Iznenađeni sin prvo je pokušao igrati na kartu slatkorječivosti. No, ta strategija nije urodila plodom. Zatim se pokušao izvući uz objašnjenje da su stabla bila bolesna. To je samo dodatno razljutilo Enesa.

Jasno se vidjelo da su stabla zdrava, bez znakova bolesti ili sasušenosti. Treći i posljednji pokušaj je bio isuviše patetičan. Ni to nije upalilo kod Enesa. Sa uživanjem mu je napisao pozamašnu novčanu kaznu, popraćenu prijekorom. Enes tvrdi da je izazivanje osjećaja krivice i stida gotovo jednako efikasno kao i udarac tamo gdje najviše boli – po novčaniku. Zaštiti predjele Via Dinarice neće biti lagan zadatak, ali uz šampione poput Enesa Dreškovića na čelu Nacionalnog parka Prokletije, otišli smo u optimističnom raspoloženju.

Prokletije
Prokletije

Kada su se Kenan, Elma i Benjo rastali sa gorostasom sa Prokletija, zaputili su se prema Komovima, poveznici koja nedostaje između veličanstvenih vrhova i nacionalnih parkova Biogradska i Durmitor.

Na web stranici Google maps naznačene su većinom biciklističke staze u opštini Adrijevica sjeverozapadno od Nacionalnog parka Prokletije.

Ovaj često zaboravljeni predio istinske prirodne ljepote ne samo da nudi odlične staze za planinarenje već je udaljeniji od nekih od najizolovanijih vrhova Prokletija. Pored tog što povezuje najdragocjenija zaštićena područja u Crnoj Gori, ovaj dio puta, kako je naš tim kasnije saznao, proteže se sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom.

Šator u dvorištu

Nakon dugog dana na Prokletijama naš tim je uvečer stigao u sred nedođije. Nakon izvjesnog vremena pronašli su selo Konjuhe i ušli su u skučeni kafić. Kada smo ušli, zamro je razgovor među grupom muškaraca koji su pili pivo i pušili bez prestanka. Zurili su u nas. Uslijedilo je par opreznih pitanja ko smo i šta radimo. Vlasnik, Branislav Babović doimao se iznenađeno kada je Kenan rekao „mi smo iz Sarajeva i došli smo da promoviramo lokacije za pješačenje i planinarenje u Crnoj Gori.“ Time je probio led. Zatim je Kenan rekao da tražimo prenoćište. Vlasnik kafića nam je ponudio nedovršeni sprat koji je podignut iznad kafića. Kratko smo se zgledali i Elma je odbila ponudu. Podići ćemo šator u dvorištu.

Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.

Sjeli smo i popili pivo. Jedno pa još jedno. Zatim su ugasili svjetla. Šta se radi kada se ugase svjetla? Ništa posebno. Tako smo popili još nekolio piva i pridružili se kartanju. Vlasnika i Kenana su krenule karte. Nakon nekoliko sati, Brane nam nije dozvolio da spavamo u dvorištu. Poveo nas je u porodičnu kuću gdje smo prespavali u udobnim krevetima i dobili zdrav doručak. Atmosfera je postala dosta toplija, kao da smo daleki rođaci. Brane se prije polaska pobrinuo da znamo gdje trebamo ići i koga potražiti prije nego se sretnemo sa svojim vodičem kroz Crnu Goru Duškom Raketićem. Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.

Komovi
Komovi

Jedno poznanstvo je vodilo ka drugom i ovaj nepoznati dio sjeverne Crne Gore više je ličio porodičnom okupljanju nego otkrivanju nepoznate staze. Iako je pješačenje do Carina, s prijatnim i sposobnim studentom prava, našim vodičem Duškom bilo manje zahtjevno od zastrašujućih vrhova Prokletije, našem timu je bilo jednako očaravajuće.

Brdovit pejzaž nam je za promjenu prijao. Bilo je više drveća i zelenila nego ranije. To je još bila zdrava šetnja koja je ujedno bila i prva i za Kenana i za Elmu u ovom dijelu Crne Gore. Duško nam je bio koristan vođa sve to Durmitora. Pomogao nam je otkriti sljedeće…

Crna Gora ima dugu historiju odolijevanja osvajačima, što je bilo moguće zbog nepristupačnog i surovog planinskog pejzaža. Planinske kulture Via Dinarice zasigurno su jedno od najljepših ljudskih obilježja Via Dinarice. Stil života ovih gorštaka možda se zapadnjačkom oku doima romantičnim, ali život koji su sebi izgradili je težak.

Crna Gora je postala drugo ime za planinski biciklizam i fantastične staze, a može se pohvaliti stotinama kilometara dobro označenih staza koje se protežu kroz nevjerovatno raznolike pejzaže.

Rade svaki dan od zore. Samo nekoliko namirnica kupuju. Ostatak dobijaju zemljoradnjom i stočarstvom. Za njih ne postoji vikend. Nemaju vremena za odmor. Stada se moraju voditi na ispašu i musti. Drva se moraju rezati i slagati. Trava se mora kositi a sijeno balirati. U tome nema mnogo romantičnih elemenata. Ali postoji i druga strana ove priče, koja posebno dolazi do izražaja otkako je pokrenut projekat Via Dinarica. Mještani će uvijek naći vremena za goste. Nerijetko će se prema njima odnositi kao prema porodici. Iskreno govoreći, lijepo je kada neko s drugog kraja svijeta ušeta u njihovu izolovanu svakodnevnicu. Pored veza među ljudima, koje su važne, ovime se na više načina potvrđuje vrijednost njihovog naslijeđa.

Većina planiskih kultura u Evropi davno je izumrla. Mnogi od onih koji su uspjeli opstati, nisu izbjeli talase modernizacije. Predio Dinarida je jedan od rijetkih predjela u kojem je drevni, tradicionalni način života pravilo, a ne izuzetak. Crnogorci iz planinskih krajeva ne samo da opstaju već i žive veoma dobro u nekim dijelovima zahvaljujući porastu ekoturizma. Crna Gora je postala drugo ime za planinski biciklizam i fantastične staze, a može se pohvaliti stotinama kilometara dobro označenih staza koje se protežu kroz nevjerovatno raznolike pejzaže.

Između ekonomije i ekologije

I upravo ovdje pronalazak dragocjene ravnoteže između razvoja i tradicije kao i između ekonomije i ekologije poprima ključni značaj. Potreban je udružen napor da bi se promovisali i sačuvali ljudi i mjesta koja Via Dinaricu čine posebnom.

Iako mnogi od nas traže adrenalin u penjanju na zahtjevan vrh ili savladavanju udaljenog i uistinu neukroćenog dijela Via Dinarice, Kenan i Elma su stalno nailazili na dragulje različite vrste.

Važnu kariku u tom naporu predstavljate Vi – slučajni posjetilac – koji će pješačeći do novih visina odigrati ključnu ulogu u odavanju priznanja njihovoj kulturi tako što ćete šetati uzdržano i ne ostavljajući tragove (osim emotivnih) i privremeno se asimilirati sa gorštačkim načinom života. Vratit ćete se kao bolja osoba. To Vam možemo obećati.

Bjelasica
Bjelasica

Iako mnogi od nas traže adrenalin u penjanju na zahtjevan vrh ili savladavanju udaljenog i uistinu neukroćenog dijela Via Dinarice, Kenan i Elma su stalno nailazili na dragulje različite vrste. U selima Konjuhe, Štvana ili Grabac, topla dobrodošlica lokalnog, planinskog stanovništva (da i ne spominjemo jednostavnu ali fantastičnu 100 posto organsku hranu kao i razne vrste domaće rakije) predstavljala je iskustvo koje vas prizemlji i otvori vam oči.

tim-small Tim Clancy je stručnjak za održivi razvoj, fokusiran na eko-turizam i okoliš. U regiju je došao na dobrovoljni humanitarni rad 1992. godine i od tada živi i radi na Balkanu, a novi dom je izgradio u Sarajevu. Tim je autor osam turističkih vodiča o regiji, uključujući prvi i jedini engleski vodič za Bosnu i Hercegovinu, kojeg je izdala britanska izdavačka kuća Bradt Travel Guides. Autor je dva gradska vodiča za Tiranu i Sarajevo, kao i vodiča za Crnu Goru, BiH i Srbiju u izdanju Thomas Cook Publishinga.

Jedan komentar na članku “Crna Gora povezuje ljude”

Leave a Reply to Nikola Novović Cancel reply