Čakorskim serpentinama

Dužina: 109.52 km
Najviša tačka: 1847 m
Najniža tačka: 670 m
Ukupni uspon: 2562 m
Preuzmite GPS treklog

Iako sam Čakor posljednjih par godina autom posjetio mnogo puta, ova prva biciklistička posjeta definitivno mi je najdraža. Tokom cijelog ljeta ovo je bila Ruta zvana želja. Pričali smo o njoj, dogovarali se, na kraju sam ipak ovu 110km dugu trasu odvozio sam.

Krenuo sam dosta kasno (10:45h), magistralnim putem prema Plavu. Cilj mi je bio što prije doći do Murine tako da nisam pravio ustaljenu kratku pauzu kod hotela Komovi u Andrijevici (17km). Samo sam svratio na minut – dva do mjesta gdje punim bidone – kod Spomen česme braći Vukajlović (10km) u Trepči, i opet tako na izlazu iz Andrijevice, u mjestu Sućeska (19km), gdje sa desne strane magistrale postoji stajalište i česma sa dobrom pijaćom vodom. Dalje do Murine nije bilo zaustavljanja.

Po dolasku u Murinu (30km) snabdijevam se u prodavnici sa potrepštinama – što je moja preporuke za sve one koji pođu ovom rutom jer, iako u selu Gornja Ržanica sa desne strane postoji mala prodavnica, potpuno je neizvjesno da li će biti otvorena. Što bi se reklo, već par puta sam poljubio vrata, zato igrajte na sigurno.

I, konačno, krećem na najatraktivniji dio etape – 23km dug uspon od Murine (834m) do prevoja na Čakoru (1859m), gdje je potrebno savladati visinsku razliku od 1025m. Zbog dobro projektovanog puta, prosječan nagib na ovom potezu je samo 6% (maksimalni 18%), a čitavu priču znatno olakšava asfaltna podloga čitavom dužinom ove saobraćajnice. Da napravimo za trenutak poređenje ove rute sa usponom Andrijevica (762m B. most) – prevoj Trešnjevik (1565m): dužina 17.6km, visinska razlika 803m, prosječan nagib 8% (maksimalni 30%)… Vidimo na osnovu ove statistike da je na papiru uspon ka Trešnjeviku nešto zahtjevniji, međutim, realno na terenu, nema neke razlike – za obje etape potrebna je jaka volja, dobra kondicija i ljubav prema biciklizmu. Sa druge strane poredeći u cjelini rute Berane – Čakor – Berane (110km) i Berane – Trešnjevik – Berane (66km) dileme nema – Čakor je par ekselans biciklistički podvig za jednog rekreativca.

Prelazim Limski most i desno od Mašnice, potpuno osvježen, nastavljam prema Gornjoj Ržanici i Velici. Treba reći da se sada nalazim na Vrhunskoj biciklističkoj stazi 3 (Čarobni istok) koja magistralnim pravcem iz Plava, preko Murine ide kroz Veliku do zaseoka Lijeva rijeka, i tu skreće prema Prijedolkoj ćafi, a dalje preko Mokre planine prema Kapama i Hajli.

Dok polako ostavljam Murinu iza sebe, uživam u lijepom pogledu na Visitor, Pepiće i rijeku Lim koja krivuda kroz zelene lugove, oranice i voćnjake. 33km me uvodi u selo Gornja Ržanica a od gornjoraženičkog groblja uspon počinje da se pojačava. Brzo stižem i u Veliku, a na 35km, odmah pored puta sa lijeve strane – kod kuća Tomovića – nalazi se česma sa hladnom izvorskom vodom. Pošto je već bilo jako ugrijalo, stajem, umivam se i skidam znoj sa sebe. Punim bidone svježom vodom. Stotinak metara dalje, takođe sa lijeve strane, nalazi se mala garaža koja je zapravo automehaničarska radionica na čijim vratima je velikim slovima bijelom farbom ispisano ime – BELI! Riječ je o Belom Vučetiću, vrsnom automehaničaru, i ako nešto nije u redu sa bajkom, kod njega se mogu obaviti neke sitnije popravke koje ne podrazumijevaju zamjenu djelova koje kod njega, naravno, nećete naći. 

Velika je golemo selo. Proteže se uskom dolinom Veličke rijeke i širi uz Zrnijevića Rt i lijevo i desno brdovitim padinama Kunja i Kodre. Konstantno se uspinjući prema Čakoru, ostavljajući iza leđa vrhove Visitora, narednih 10km ređaju se zaseoci Ivanpolje, Vukadinov potok, Desan, Potkraj, Lazi, Desna rijeka, Volujak, Zakrš, Bjelice, Vranpotok, Papratišta, Lijeva rijeka… Počevši od najniže tačke sa desne strane rijeke Lim do najviše tačke u podnožju Čakora, Velika se prostire na nadmorskoj visini od 900m do 1700m.

Na 38km nailazim na Spomen česmu Živaljevića, sa desne strane puta. Srećom zastajem i obnavljam rezerve vode, jer pokazalo se da je sljedeći izvor koji se može naći pored puta tek na 47km (1480 m). Dalje do prevoja stanje sa vodom nije problematično jer postoje još tri izvora – prvi na Cikušama već na 48km (1550m), drugi je na 50km (1700m) a poslednji izvor se nalazi na samom cilju 54 km (1859m).

Na 39km je kraj TT3 rute, koja ovdje skreće ulijevo i makadamskim putem kroz Radeviće polako se uspinje ka Ćafi i Mokroj planini. Tu je ranije bio putokaz a sada je ostao samo metalni patrljak koji neki santimetar viri iz zemlje. Dakle, odsječen je i ukraden. [1]

Stižem polako do jako oštre lijepe krivine u mjestu poznatom kao Strug (41km), i na središtu zavoja, tik do ceste, nalazi se jedna impozantna stara, i sada nažalost, napuštena kuća – kuća majora Jankovića. [2] Prije dvije godine, poslije onog velikog snijega koji je bio zatrpao čitav sjever Crne Gore, pokušao sam terencem da se probijem do prevoja, i na ovom mjestu zatekao sam na sve strane tragove nekog strašnog usova. Sa Brežlje krenula je gomila snijega, stabala i granja  zatrpavši okuku, i neku kućicu ispod, ali, iako je stihija prošla metar od zidova kuće majora Jankovića, ona je ostala netaknuta. Preživjela je da i dalje dočekuje i pozdravlja one koji namjeriše prema Čakoru.

Ostavljam kuću iza leđa njenom samovanju, udubljen u misli o nekim zlim vremenima i neljudima koji su ovaj kraj surovo zavili u crno,  i nastavljam dalje prema Jokićima i Jabuci. Od pomenute krivine, put počinje da siječe strme padine ispod Jankovića glave (1674m),  i ova dionica, dok se lagano okreću pedale, pruža možda i najljepši pogled na Veličku dolinu i visitorski vrh Bandera koji se izdiže u pozadini do 2212 mnv. Na 44km stižem do kapije na kojoj piše Etno selo Korita – Jokići. Čini se da tu obično nikoga nema (i prethodni dolasci ukazuju na to) i da je ovo više plan negoli već pokrenut biznis. U svakom slučaju pozitivno razmišljanje, jer Čakoru nedostaju smještajni kapaciteti i nadam se da će i mnogi drugi krenuti u tom pravcu, jer ovaj kraj ima velike turističke potencijale, ali turisti (iako zalutalih već ima) neće sami doći, niti će dolasku turista doprinijeti uništavanje turističke signalizacije [3].

Prolazim skretanje za Volujak i Jokića groblje i vrlo brzo stižem na mjesto Jabuka, gdje pravim prvu pauzu. Razgibavam se malo, protežem noge i razgledam okolinu… i sakupljam snagu za završni obračun sa usponom. Već je mnogo toplo, skoro 34°C, tako da skidam majicu i nastavljam vožnju sunčajući se dok me lagani planinski vjetar prijatno osvježava.

Ređaju se krivine jedna za drugom. Putničkog saobraćaja skoro i da nema, tek poneki automobil svakih pola sata.

Počinju da se ukazuju prve livade na Cikušama (48km). Sa desne strane, malo ispod puta primjećujem jedan stan ispred koga sjedi nekoliko osoba. Svi mašu. Čujem ženski glas koji me poziva da svratim, samo otpozdravljam rukom i produžavam dalje. Nisam htio da gubim ritam u koji sam se baš lijepo bio uklopio. Razgledam unaokolo, tu je negdje i livada moga pokojnog đeda.

Stižem do one dobro poznate krivine na Šipu, na kojoj stoji tabla sa natpisom Čakor (50km, 1620m). Tu stajem zbog fotografisanja, i primjećujem novu vikendicu odmah iznad puta. Ljudi se polako ponovo vraćaju Čakoru.

Do sljedeće, isto ovako atraktivne okuke (1793m), ima nešto manje od 3 km i to je poslednji zavoj na ovom usponu. Odatle do prevoja ostaju još 1.2km koje prelazim sa velikom radošću – uspio sam u poduhvatu, čeka me odmor… i naposljetku zaslužena klopa.

Na prevoju nije bilo nikoga kada sam stigao. Ostavljam bajk pored neke stare trafike, i odlazim na česmu da se umijem i presvučem. Oblačim i jaknu, jer kao i na svakom prevoju, poprilično jako i hladno je duvalo. Nemam živaca da sjedim, zato uzimam sendvič i sok i polako užinam dok šetam naokolo, razgledajući (po ko zna koji put) spomenike žrtvama fašističkog tereora.

Razgledam i okolinu.

Sa Čakora se vide obližnje planine Vaganica i Planinica, greben Malji Nečinat, vrhovi Guri i Kuq (2522m), Bogdas (2533m), Starac (Bandera, 2426m). Vide se i Komovi, a u daljini i potez od Kolata do Visitora.

Gledam i čakorske serpentine… ove kojima sam došao i one sa druge čakorske strane koje se spuštaju ka Bjeluhi, Kotlovima i Rugovskoj klisuri. Kralj Aleksandar I. Karađorđević 1925. godine posjetio je Čakor i tada je predao na upotrebu putni pravac Murino – Čakor – Peć. Put je od Velike do granice sa Kosovom (Kotlovi) asfaltiran 2010. godine a nije daleko i stogodišnji jubilej. O ovoj cesti imalo bi se pričati do sjutra, ali samo još treba reći da i pored najava, put još uvijek nije otvoren za saobraćaj prema Kosovu.

Nekada je ovdje postojao i planinarski dom Čakor i još jedan takav u Bjeluhi pod imenom Jelenak. Ni jedan ni drugi više nisu u funkciji.

Taman kada sam završio sa užinom, pristiže automobil sa izletnicima iz Beograda. Stižu i berači borovnica. Pitaju odakle sam, i čude se kada sam rekao da sam došao iz Berana dovde… i to sam! Padaju čestitke, a meni se pomalo smiješi brk. Pri svakom ranijem dolasku na ovaj prevoj zaticao sam popriličan broj pripadnika granične policije i svaki put sam bio uredno legitimisan. Ovaj put ih nije bilo ni u naznakama. Ipak, ako se uputite ovamo, ne zaboravite lična dokumenta.

E pa, odmor je gotov, i vrijeme je da se ide kući. Čekaju me 23km fantastičnog i skroz zasluženog spusta do Murine, a onda hitro pedalanje do Berana.

I jedan kuriozitet za kraj. Na 110km ove rute, 3-4 metra od moje garaže, na šoderu mi je proklizao bajk – i pao sam! Srećom, dočekao sam se na ruke i nije bilo nikakvih posljedica. Zato, dragi moji biciklisti, oprez i koncentracija do posljednje sekunde!

Karakteristike rute
Start: 10:45h

Vozili: Jovan Nikolić
Kilometraža: 109km
Ukupan uspon: 1468m
Najniža tačka: 671m
Najviša tačka: 1859m
Trajanje sa pauzama: 8h
Itinerer: Berane – Andrijevica – Murino – Gornja Ržanica – Velika – Čakor – Velika – Gornja Ržanica – Murino – Andrijevica – Berane

  1. O ovom putokazu, ali i mnogim drugim biciklističkim i planinarskim putokazima koji su pokradeni ili uništeni biće riječi u posebnoj temi. []
  2. http://goo.gl/ibl0Nr []
  3. vidi fusnotu 1 []

8 komentara na članku “Čakorskim serpentinama”

  1. Pohvale za tekst i slike!
    Mjesto na kojem je postavljena tabla ‚‚Čakor“ se zove Šip, Cikuše su prije.
    Pozdrav!

  2. Svaka ČAST , drago mi je što sam saznao da još neko uživa u ljepotama mog zavičaja. Ljubitelj sam prirode i planinar više od 30 god, za svo to vrijeme obišao sam čitavu JUGU i još ponešto , ali najviše sam uživao u ljepotama Crne Gore, pogotovo našeg Sjevera. Vozio sam ovu biciklističku turu više puta , i napravio nekoliko veoma lijepih fotografija , koje čekaju da budu oživljene i da ih neko vidi iz mog kompjutera.
    Krenuo sam iz Murine u 8h ujutru ,zatim sam vozio do Čakora , da bih se vratio nazad nekoliko km do „novog “ makadamskog puta koji je probijen sa Čakorskog mjesta Krlje i koji vodi prema planini Mokri. Vozio sam tim putem brdsko biciklo do Majdana za nasipanje puta i tada sam morao da se skinem sa bicikla i da ga guram i nosim uz ogromi uspon više od sat vremena do podnožja na 2000 mnv , jednog od vrhova planine Čakor , zvanog Vaganica 2112 mnv , ujedno i najvišeg vrha Čakora. Odatle sam vozio bicilko do planine Mokre naišavši na iznenađene poglede čobana i berača borovnica jer su mislili da sam “ STRANAC „, i koji su mi potvrdili da sam prvi koji je tom stazom prošao (a i ja tako mislim jer bih sigurno sreo biciklistu na mojim turama za sve ove godine da je prošao ovuda ) , ikada jer je veoma zahtjevna čak i za iskusnog planinara a kamoli biciklistu . Vozeći i uživajući preko Ravne Mokre sam se došao do katuna Barica , pa niz Šekularski zaseok Rmuši sam se spustio u Spaleviće i dalje preko Rijeke Marsenića do svog doma u Beranama., gdje sam stigao u 19h. Dužina ture iznosi oko 80 km.

  3. Hvala Antone. Nažalost granični prelaz još nije otvoren iako je već dvije godine do granice sa Kosovom stigao asfalt. Nemam pojma što se toliko kasni. Bilo je najava da će to biti realizovano ovog ljeta, medjutim još uvijek nema nista od toga. Pozdrav.

Leave a Reply to Anton Šinkovec Cancel reply